Ljeto je Gospodnje 1943., a ja idem svom Stvoritelju - sam i bez potomstva. Pa, ipak, sretan sam, jer čovječanstvu iza sebe ostavljam sve vrijedno što sam imao – svoje izume i zastrašujuću tajnu, koju već dvadesetak godina nosim u sebi.
Neka se svima obznani strašna i veličanstvena istina - muškarci su s Marsa, a žene s Venere!
Nadam se da će ljudski rod iskoristiti moje izume za opću dobrobit čovječanstva, baš kao i ovu tajnu. Kud će to čovječanstvo odvesti, ne usudim se niti zamisliti. Mnoge sam noći probdio, promatrajući kroz teleskop zvjezdano nebo. Zamišljao sam ljudsku vrstu kako jednog dana šalje brodove na Mars, u potragu za našim muškim korijenima. Vidim otkrića vode, života, uspostavu kontakta s praprecima. Uz malo mašte, nije nezamislivo niti konačno i trajno razumijevanje i jedinstvo muškaraca sa ženama. Možda i spajanje naših sličnih humanoidnih vrsta u jedinstvenu – onakvu, kakvu je možda Stvoritelj imao na umu, kad je posijao sjeme prvog muškarca na Marsu i prve žene na Veneri. Dva planeta, dvije vrste, a između njih bojno polje – Zemlja.
Odrastao sam u skladnoj svećeničkoj familiji. Moj otac, prota Milutin, bio je načitan i obrazovan dio obitelji, ali svemu što znam u životu - naučila me moja nepismena mati Đuka. Kasnije, u poznijoj životnoj dobi, upoznao sam Micu, punim imenom Milevu Einstein, rođenu Marić.Svi moji izumi i ideje došli su od ove dvije velike žene.
Ispočetka, moja se majka krila preda mnom, baš kao i pred svojim mužem i ostatkom obitelji. Ali, sve teže joj je bilo objasniti svoje izume, kućanske alate i pomagala, koja je, iako nepismena, sama smišljala i izrađivala. Kad je moj brat Danijel u dvanaestoj godini poginuo u padu s konja, skoro mi je priznala. Kad sam u školi skoro pao godinu zbog crtanja, koje mi nije nikako išlo, tješila me i objašnjavala, da Stvoritelj za svakoga od nas ima neki drugi naum. Tek kad sam teško obolio od kolere i skoro umro – slomila se i odala mi svoju užasnu tajnu. Priznala mi je, da moje vrtoglavice i bljeskove u glavi, šarene slike u kojima sam jasno vidio nacrte, formule i izume, izaziva ona. Objašnjavala je, da su to telepatske slike koje mi je slala iz svog uma, želeći u meni potaknuti interes i talent za mehaniku, koja me privlačila. Ni kad je ubijedila oca da odustane od svojih snova o sinu - nasljedniku u svećeničkom pozivu, nisam joj potpuno vjerovao. Niti onda, kad sam u glavi ugledao budućnost i sebe u Politehničkoj školi u Grazu 1875.godine, ni tad joj nisam posvema povjerovao.
Možda mislite da sam bio neki poslušan i neporočan sin, odan majčinim skutima. Ne, bio sam buntovnik, pomalo lijen, a na drugoj se godini školovanja čak i odao kocki, pa su me sa studija izbacili. Ali, nisam se predavao, pa nastavih na vlastitu ruku. Preselio sam se u Prag, pa u Budimpeštu, gdje su me zaposlili u Glavnom telegrafskom uredu.
Moja me majka povremeno obasipala živopisnim slikama u glavi. Jedne sam noći do kasno mozgao nad problemom motora na izmjeničnu struju. Ubrzo sam usnio njezine slike s nacrtima i rješenjima. Slično se desilo i s rotirajućim magnetnim poljem. Moglo bi se reći, da je moja majka povremeno tiho i bezglasno na daljinu kopala po svakom zakutku mojeg uma.
Godine 1884. preselio sam se u Ameriku, da bih radio za Edisona. Postao sam njegov omiljeni asistent, naporno radeći od jutra do mraka. Ali, ubrzo su se naša mišljenja oko struje počela razilaziti. Edison je previše uložio u razvoj istosmjerne, da bi tek tako prihvatio moju ideju o izmjeničnoj struji. Dao sam otkaz i uz pomoć zainteresiranih investitora osnovao vlastitu tvrtku. Sve češće su me bljeskovi u umu, vrtoglavice i glavobolje odvodili u nova, neistražena područja. Ideje su nastajale obično noću, dok je prijenos misli bio najlakši, uz najmanje smetnji. Tisućama kilometara udaljenu u Smiljanu, čuo bih majku i vidio slike koje mi je slala. Do 1891. već sam imao 40 odobrenih patenata, a ubrzo sam počeo i držati predavanja na Institutu za elektroinženjerstvo. Onako visok, vitak i elegantan, uvijek besprijekorno odjeven i ugodne pojave, bio sam bio popularan kod žena. Ali, do tada mi je majka već otkrila nevjerojatnu istinu – da su žene posebna vrsta. Naizgled istovjetne muškarcima, ipak su bića s drugog planeta – Venere. Radilo se o naprednijoj vrsti, kojoj je Stvoritelj otpočetka namijenio vodeću ulogu, već u matrijarhatima na počecima civilizacije. Ipak, opasnost sukoba vrebala je sa svakim novim osjećajem ugroženosti muškog roda. Muškarcima su išli od ruke ratovi, zastoji i krivudanja u razvitku svijeta i društva. U takva su vremena žene svoje prednosti i genetsku supremaciju morale skrivati i prerušavati, a svoje ideje usmjeravati preko muške djece kao kukavičja jaja.
Što sam više saznavao o ženama - sve sam ih se više bojao. Moj me prijatelj Mark Twain uvjeravao, govoreći iz vlastitog iskustva ženskaroša, da su divne, podatne, da je njima lako upravljati. Čitajući njegove knjige, shvatio sam da je u zabludi. Da i velikim piscem manipulira žena, ili više njih.
Nakon 1903.godine, moje su se glavobolje pojačale. Povremeno bih primao slike i signale još jedne žene. Rekla je da se zove Mica, da joj je 28, a njezinom mužu Albertu 24. Upravo su se vjenčali u Bernu. On radi u Patentnom uredu, ali nema sumnje da su slike i ideje njezine. Njezin muž ima brojne ljubavnice, a vara je čak i s vlastitom sestričnom. Mileva Mica Marić, udana Einstein, odlučuje se osvetiti. Svoj briljantni tehnički um ponovno stavlja u pogon. I tako sam dobio prijateljicu i ljubavnicu na daljinu za cijeli život. Više mi nije padalo na pamet potražiti drugu ženu. Jadni Albert više nikad nije ponovio svoje znanstvene uspjehe, smišljene 1905. uz pomoć Mileve. Meni je Mica, iako bolešljiva, rastavljena, s djecom i bez sredstava za život, nastavila slati ideje i slike budućih velikih tehničkih izuma - fluorescentnog svjetla, elektronskog mikroskopa, razbijanja atoma, prirode kozmičkih X zraka, plazme. Kao ni ona, niti ja nisam imao dara za unovčiti ove izume. Ionako su bili potrebni čovječanstvu, a svijet još nije bio spreman da žene donesu sva ova otkrića.
Nikad se nisam ženio, a žene sam cijelog života općenito izbjegavao. Sada, na kraju puta, ponekad pomislim na jadnog Alberta, svojeg suučesnika u razotkrivanju prirode ženske vrste. Usprkos brojnoj djeci, ljubavnicama i tjelesnim užicima, slavi i častima kojima je bio obasipan cijeloga života, nije imao tu sreću da vidi slike u glavi kao ja. Mogao je tek naslućivati strašnu istinu o ženama – to ga je i odgurnulo od Mileve. Ona se, nakon bolesti i smrti vlastite djece, smrću u 69. godini spasila siromaštva i daljnje borbe s Albertom oko novca.
Nas smo dvojica nastavili bez naše muze. Albert će me nadživjeti još 12 godina, ali će do kraja, baš kao i ja, često gledati u nebo, prema najsjajnijoj zvijezdi večernjici, Danici.
Tako i sam umirem - zadivljen i zagledan prema Veneri.
Post je objavljen 07.01.2006. u 05:13 sati.