Silvestrovo je. Novogodišnja večera je na stolu: pohano, purica, sarma i francuska salata. Muž već godinama prigovara svemu, ali ne i mom kuhanju. Mislim da je to jedan od dva razloga, zašto me već nije ostavio.
To - i njegove mezimice.
S trideset dvije i depresijom nakon rođenja naše druge kćeri, možda i nisam zabavno društvo, kakvo Jasenko očekuje i traži. Razmišljam, je li to glavni razlog, zašto me više ne voli. Zašto sve otvorenije govori o svojim kurvama. Nekad sam mu bila sve, a danas tek besplatna sluškinja. I večeras, poslije svečanog objeda, namjerava na doček kod ljubavnice.
- Kuhinja miriše po medu. Znaš da volim tvoje medenjake. Zar se još peku? - pita kao u restoranu.
Brišem ruke o pregaču, sklanjam sa stola ostatke večere, nosim mu kavu. U prolazu, saginjem se da Mašu, koja mu sjedi na koljenima, pogladim po obrazu. Njoj je već šest godina, a on je obožava. Baš kao što je nekad obožavao mene. Voli on i stariju Mariju, ali mlađa je od rođenja njegova miljenica.
Curice misle, da on zaista i na Silvestrovo mora na posao. Ja dobro znam, gdje odlazi.
Večeras su naše djevojčice obučene u najljepšu odjeću. Satima sam im plela sitne pletenice i kose ukrasila mašnama i šarenim ukosnicama. Ja na sebi imam haljinu, koju mi je on darovao za prvu godišnjicu braka. Tad sam mu još bila sve.
- A sad moji čuveni medenjaci, koje svi vole! – rekla sam svečano, stavljajući kristalni pladanj na stol. Još vrući iz pećnice, ti zlatnožuti kolutići zamamno mirišu na med, bademe i izgubljenu toplinu obiteljske idile.
Svi smo okupljeni za stolom. Jasenko bez oduševljenja grize komadić medenjaka, ali hvali im miris i aromu. Curice su ih već pojele nekoliko, obilno ih zalijevajući mlijekom.
- Nekad si me zvao 'honey' i 'slatkice'. Bila sam tvoja 'medena', a danas su pohvale rezervirane samo za medenjake – konstatiram, ne optužujem.
- Pusti sad to, kasno je - Jasenko s obožavanjem promatra svoje mezimice. Cijele večeri gleda kroz mene, kao i obično. Za njega odavno ne postojim.
Djevojčice su utihnule, a glave im objema klonule na rub stola.
- Vas dvije jedva gledate, - kaže curicama, ljubi ih i nosi obje u krevet. Ne odgovaraju, a on začuđeno gleda u modre usnice. U očima mu vidim strah, sumnjičavost i naposljetku paniku. Oko nas, miris badema pobjeđuje med i sve nas prekriva kao plašt.
- Marija, Mašo, probudite se! – on ih glasno doziva i trese im ramena. Konačno sam ga nečim uspjela uzdrmati. Užasnut ustaje, kreće prema telefonu, naziva hitnu. Sjedim mirno za stolom, s rukama niz tijelo. Uzela sam mu najdragocjenije što je imao.
Ne bojim se, jer on mi odavno ne može ništa. Sjedimo za stolom i gledamo se.
Trudim se ne razmišljati još malo. Trenutak prije nego um konačno pobjegne od zastrašujuće stvarnosti, oči nam se sretnu. U njegovim, od suza zamućenim očima, vidim neizgovoreno pitanje.
Odgovaram mu glasno:
- Nikad više Medena. Moje je ime Medeja.
Post je objavljen 01.01.2006. u 05:09 sati.