Ne spavam noću, otkad si poginula u saobraćajki davne 1976. u cvijetu mladosti. Imao sam tek osam godina, ali već tada si bila moj sevdah. Ne fale mi tvoje bujne grudi, blajhani slapovi kose, pa čak niti tvoje umjetničko ime Silvana. Meni se više sviđalo tvoje pravo ime. Zilha Barjaktarević. Babo ti je bio tužan i ponosan istovremeno, a svima bi po Doboju pričao da si to učinila zbog njega. Kao, nije zbog love i marketinga, nego jer je babo oduvijek volio onu sisatu Talijanku Silvanu Magnani. Eto, i nakon 30 godina sjećam se dobro naše pjesme.I zato mi i noćas srce pati.
Šta ce mi život bez tebe, dragi
kad drugu ljubav ne želim da imam
sanjam te, sanjam skoro svake noći
samo si ti u srcu mom.
Jesen je tužna vec odavno došla
uzalud čekam, uzalud se nadam
o, majko moja, koliko ga volim
samo je on u srcu mom.
Noćas mi srce pati, noćas me duša boli
Teško je kad se voli,kad ostanes sam.
Znam da si tu pjesmu pjevala samo za mene, a sevdah u tebi – ekstazu, ljubav i žudnju - zauvijek usadila u osmogodišnjeg dječaka.
Poslije sam se zaljubljivao i u Zehru Deović, Nadu Mamulu, Bebu Selimović . Sukcesivno, po navici, kako su na tržište izbacivale sve starije i bolje sevdalinke. Ah meraka u večeri rane, kad bih čuo U đul-bašti, Mujo kuje, ili Omer-beže na kuli sjeđaše... Ali, najstariji je ispao Mostarac Šantić i njegova Emina. E, tu sam bio ulovljen trajno.
Lagao bih, kad bih rekao da mi ne fale tvoje ogromne grudi, sise, dude kojima si me uspavljivala. Tad se to nije pomodno zvalo babysitting kao danas, ali mi smo bili komšije, susjedi, a ti si bila očarana slatkim dječakom s loknicama i mojom neutaživom glađu za tvojim, da se ne lažemo, ogromnim dudama. Moj behare, ko li mi te sad bere, tamo u dženetu, na onome svijetu? Allah te za tvoja zemaljska trpljenja sigurno nagradio divanima od svile, gdje ni žegu ni mraz nećeš osjetiti; gdje ti je blizu hladovina, a plodovi nadohvat ruke; iz čaša srebrnih sad piješ, kao da su biseri prosuti. Barem tako piše u Kur"anu. Imaš li s kim tamo gore ašikovati?
Kad sam se nedavno u zrelim godinama zaljubio, sjetih se one tvoje “Da sam ptica i da imam krila- ja bih cijelu Bosnu preletila; letila bih, nikad ne bih stala, dok se Bosne ne bi nagledala”. E, pa tako sam se ja osjećao - kao da mogu i moram letjeti. Ali, viđali smo se potajno, moja ljubav i ja, samo nedjeljom. Vozeći se na susret s njom, u autu bih pjevao na sav glas: “Koliko je u nedjelji dana, svi su dani od srebra skovani, a nedjelja od suhoga zlata; subota je nedjelju donijela, a nedjelja dragu mi dovela”.
Pa onda, ‘Ah meraka u večeri rane”, dok bih se kasno, prepun njenih mirisa, vraćao u hladni stan. A u povratku, pjevalo se “Zvijezda tjera mjeseca, za goru ga otjera”.
Kad bih se odljubljivao, ili vraćao u Njemačku sa urlauba, nostalgične sevdalinke bi prevladale, a moj Mercedes odzvanjao: Sejdefu majka buđaše (bolovao sam); Sinoć ja i moja kona na kapiji stajasmo (ostavljale bi me). Ponekad bih se u tuđinu vraćao autobusom, pa smo vozač i ja bi naglas zagrljeni pjevali ovu: “S one strane Plive gajtan trava raste, svaka tuđa zemlja-tuga je golema”. Onda bi vozač, moj zemljak – pa još pjesnik -. pustio suzu i recitirao Šantićevu “Ostajte ovdje”. E, to bi nas sve bacilo u depresivnu šutnju.
Volio sam u životu plave, crne i smeđe, ali nikad nijednu s tako velikim srcem, ovaj, sisama ko tvoje. Nije da ne mogu bez takvih duda, već sam veliki dečko. Spavam sam, ne bojim se mraka. Ali, i dan-danas sam ostao oralni tip. Možda i zbog tvog poprsja iz vlastitog, sretnog djetinjstva. A kad se sjetim tebe, kao sada, zabrazdim u sevdah i sevdalinke. Zbog tebe, moja bivša draga. Danas, kad ja pođem na Bembašu, nemam kome reći “Kahvu mi draga ispeci”. Još malo, pa trideset deveta. A ti već godinama mrtva.
"Umro stari pjesnik, umrla Emina
Ostala je tužna bašta od jasmina
Razbio se ibrik, uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini nikad umrijet neće".
Ili o Silvani? Ne znam više.
|
