Priče iz prošlosti

srijeda, 26.03.2014.

JOŠ NEŠTO IZ DARUVARSKE PROŠLOSTI

Građani Daruvara danas malo znaju o svim kulturnima zbivanjima u svom gradu između dva svjetska rata. Nije to njihova krivica, već je to posljedica višegodišnje nebrige prema tom važnom segmentu daruvarske prošlosti.
U međuratnom razdoblju djelovalo je više kulturnih udruga: jedno vrijeme čak tri puhačka sastava, tamburaški i mješoviti glazbeni sastavi, dvije čitaonice i knjižnice, gradski pjevački zbor, dva sokolska društva, u sklopu Katoličke akcije bilo je više kulturnih sekcija. Djelovala su i češka i srpska kulturna društva. Svima njima najveći je problem bio nedostatak prostora za rad i javne nastupe jer osim Vranjevine (pivovarske zgrade) u gradu nije bilo drugog pogodnog prostora (Češki dom sagrađen je 1939. godine).
Usprkos tome mnoge su daruvarske udruge samofinanciranjem održavale zavidnu kulturnu razinu svog rada. U Vrelima je već pisalo o radu Daruvarskog pjevačkog društva koji je izvodio vrlo zahtjevne skladbe svjetskih i domaćih kompozitora, skladbe koje se danas ustručavaju pjevati današnji pjevački zborovi na ovim prostorima. Glazbu i pjesme voljela su i druga daruvarska društva, a jedno od takvih je bilo i društvo Hrvatska žena.

Iz rada daruvarskog društva Hrvatska žena

O dva nastupa 1923. godine daruvarskog društva Hrvatska žena nalazi se zapis u virovitičkom tjedniku Virovitičan. Iz njega se može doznati sadržaj programa i njegova svrha. Prvi program održan je 29. travnja 1923. u spomen na pogibiju Nikole Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Najavljen je kao zabava s programom. U goste im je došla Gradska glazba iz Virovitice pod vodstvom kapelnika Ivana Vlašimskog. Oni su i otvorili program Zajčevom skladbom Zrinjska – Frankopanska, uslijedila je recitacija pjesme Klevetnikom Hrvatske, zatim je daruvarski mješoviti zbor - uz pratnju gospođe Šoš na glasoviru - pjevao izvatke iz Zajčeve opere Zrinjski i pjesmu Živila Hrvatska. Iza njih je nastupio muški zbor Zora koji je otpjevao „korektno Zrinsko-Frankopansku“. Obim ovim zborovima ravnao je gospodin Banfić.
Nakon muzičkog dijela slijedio je prikaz igrokaza Rodoljubni grobovi od Ed. Smratarove. O tom dijelu programu i dojmovima novine su napisale: „Gospođice Kričenski, Valentić, Kalabić i Štefanović kao vile Hrvatice natjecale su se upravo u krasnom prednosu biranih stihova ove prekrasne hrvatske stvari. Mi bi krivo činili kada bi dali prednost ili pohvalu samo jednoj od gore spomenutih. Sve su bile izvrsne te govorile čuvstveno i krasno. I g. Mioković, kao starina, govorio je također izvanredno dobro. Između pojedinih točaka koncentrirala je neumorno virovitička glazba te je ona stekla u Daruvaru neopisivo priznanje i pohvalu.“
No, to još nije bilo sve. Nakon koncerta slijedilo je još jedno iznenađenje o kojem je novinar napisao da ga je uzbudio pa je napisao: „Pod veselim ritmom koračnice stupa u dvoranu - četa „Hrvatskih žena“, svi u odori hrvatskih narodnih nošnji. Moramo ovdje priznati da su nekoje dame donijele upravo velike novčane žrtve za nabavu prekrasnih bogatih urešenih sa zlatom i srebrom hrvatskih narodnih nošnja. Bilo je tu nošnji iz svih hrvatskih krajeva. Krasno ovo kolo od 50 parova svih u narodnoj nošnji otvorili su ples „Hrvatskim dvoranskim kolom“ kojeg su plesači pod ravnanjem učitelja plesa g. Kanengisera veoma precizno izveli. Dvorana i sve druge prostorije pivovare bile su upravo natrpane hrvatskim domoljubnim općinstvom i dokaz tomu je, da je na ulazu položeno 35 000 kruna, zaista dokaz veoma uspjele zabave.“

Baletna skupina Hrvatska žena

Novinski izvjestitelj je u završnom dijelu izvijestio da je Hrvatska žena ovom zabavom za svoj veliki trud osvijetlila sebi lice i da će zlatnim slovima ostati zabilježena u analima hrvatskog pokreta u Daruvaru. Naglasio je da, uz predsjednicu, zasluge pripadaju i tajnici društva gospođi Amaliji Jakovac koja je kao „ prava duša društva Hrvatska žena stvorila za kratko vrijeme ovu veoma važnu i u Daruvaru potrebnu instituciju.“ Novinski izvještaj završava porukom: Ugledajte se širom naše domovine u rad Hrvatska žena u Daruvaru.
Drugi sličan program organizirali su Društvo Hrvatska žena i Hrvatsko pjevačko društvo Zora pod nazivom Hrvatska večer u prosincu 1923. godine. Program je i ovaj puta otvorila virovitička glazba jednom muzičkom skladbom. Zatim je domaći mješoviti pjevački zbor otpjevao Špoljarevu skladbu Hrvatski i slovenski napjevi. Slijedila je kratka Pieronova jednočinka Sredstvo protiv kućnog prijatelja u kojoj su glumili gospođa Mešeg i gospoda Lovinčić i Bažant. Slijedio je napjev Večer na Savi kojeg je pjevao mješoviti zbor. Prvi dio programa završio je jednim veselim igrokazom Recept protiv punica. U njoj su igrale gospođe Mešeg, Valentić, Kričanski i gospoda Lovinčić, Breslauer i Bažant.
Drugi dio programa počeo je nakon pola noći. Tada je Sveti Nikola u pratnji 8 lijepih anđela podijelio velik broj darova. Nakon toga započela je plesna zabava, svirala je virovitička glazba, a ples je trajao do zore.
Iza ovakvog rada mogli su stajati samo ljudi koji bili nacionalno osviješteni i nošeni jakim zanosom koji je počeo u Daruvaru početkom 20. stoljeća. Možda je upravo 1923. godina bila vrhunac takvog rada jer su slijedile godine kada su ojačali drugačiji politički vjetrovi koji su nastojali potisnutu ovakav nacionalni zanos. Već nekoliko godina kasnije državnim vlastima su se morali predočiti statuti svake kulturne udruge kako bi se prosudilo da li u njima nema političke pozadine. Kasnije je stigao zahtjev da se za svaki program trebala dobiti suglasnost Ministarstva prosvjete koje je proučilo točke programe i uskraćivalo suglasnost za sve „ nepoćudne programe“. Uvedene su i takse za svaki program i pravo je čudo što su se neke udruge održale sve do rata.
Iz novinskog zapisa o spomenutom programu s kraja 1923. godine može se vidjeti da je Društvu Hrvatska žena već tada počelo nailaziti na prve takve prepreke. To se može zaključiti iz priloga u kojem je novinar napisao: „Uzme li se obzir s kojima je poteškoćama društvo Hrvatska žena ovu zabavu upriličilo, koje su zapreke moralo prebroditi, mora se javno priznati ovaj odličan rad, ovu odličnu volju za hrvatsku dobru stvar i kulturni rad naprednih Daruvarčana. Čisti prihod namijenjen daruvarskim siromasima te hrvatskoj sokolskoj fanfari iznosi veoma lijepu svotu.“

Danas možemo samo žaliti što do sada nije zapisana cjelovita prošlost svih daruvarskih kulturnih društvenih i odgojno-obrazovnih ustanova. Kao pozitivan primjer danas bi trebalo spomenuti daruvarsko Dobrovoljno vatrogasno društvo koje je o svom radu do sada izdalo dvije različite monografije. Suprotno njima ima u Daruvaru još odgojno-obrazovnih ustanova o čijoj se prošlosti danas malo ili nedovoljno zna. Krivica za takvo stanje je u svima nama, ali je veća za one naše građane koji kreiraju kulturnu politiku svojih ustanova ili politiku našeg grada.

Još nešto o daruvarskom nogometu

Nogomet u Daruvaru ima dugu tradiciju. Prema zapisima prvi registrirani daruvarski nogometni klub Marks spada među najstarije hrvatske klubove, osnovan je samo osam godina iza splitskog Hajduka. Pod tim imenom nije se mogao održati iz političkih razloga. Nešto kasnije javlja se DONK (Daruvarski omladinski nogometni klub). Autori kasnijih naziva timova izbjegavali su ona za koja bi se moglo smatrati da u sebi sadržavaju neku političku poruku. Bilo je to teško činiti jer je bilo uvijek sumnjičavaca koji su u svakom nazivu tražili neku političku pozadinu.
Pred Drugi svjetski rat u Daruvaru su bila aktivna dva nogometna kluba: Zrinjski i Slavija. Oba su igrala utakmice s nogometnim timovima iz šire okolice i postizali su promjenjive uspjehe. Ipak, kako to u nogometu često biva, najvažniji i najborbeniji bili su lokalni ogledi. O jednoj takvom lokalnom „derbiju“ iz 1936. godine podastirem izvorni novinski zapis.

Nogometni klub Zrinski

Nesportsko ponašanje dvojice igrača

Na nedjeljnoj utakmici između Zrinskog (Daruvar) i Slavije (Donji Daruvar) došlo je do nesportskog izgreda pa su igrači Slavije bili prisiljeni napustiti igralište. Prije nastupa nitko nije očekivao da će utakmica imati ovakav završetak.
Početak utakmice započeo je u blagoj prevazi igrača Zrinjskog, ali je Slavija modernom obranom na čelu s Pokornim odolijevala ovom pritisku. Kad napadačima Zrinskog nije ništa uspijevalo, počela je surova igra. U tome su jednako sudjelovale obje strane. U 13. minuti Zrinski je poveo 1 : 0. Taj gol nije Slaviju obeshrabrio, napadali su, ali je u 14. minuti povrijeđen centarhalf Selichar pa je morao napustiti igru. Nakon dogovora zamijenio ga je Viktor Polčić.
Što dalje, igra je bila oštrija, čak surova. Zbog igranje rukom braniča Zrinskog sudac je dosudio penal. Izveo ge je Rajek. Lopta je udarila u gornju prečku i odbila se iza vratareve crte i otišla izvan igrališta. Sudac ipak nije priznao pogodak.
Igra je nastavljena. U 31. minuti Rajek je faulom zaustavio Koprivu, ali ovaj čini nesportski ispad i pljuskom uzvraća Rajeku. To je izazvalo gledaoce i sve prisutne i došlo je do tuče. Tek je tada nastupila policija i uvela red. Teško je reći na čijoj je strani bila krivica. Veći dio krivnje je ipak na strani igrača Zrinskog koji je na prekršaj odgovorio pljuskom, iako je sudac dosudio prekršaj.
Nakon što se situacija smirila, utakmica je nastavljena. Bilo je ipak vidljivo da će se teško utakmica privesti kraju pogotovu kada je u 37. minuti bio povrijeđen Polčić kojeg su morali izvesti izvan igrališta da dobije potrebnu pomoć. Bio je izveden penal i postignut je pogodak sličan onom prvom, ali ga sudac ponovo nije priznao. Tada je izbio novi incident. Kapetan Slavije Pokorni sazvao je igrače svoje momčadi i izjavio da se utakmica neće nastaviti jer neće dozvoliti da polovica njegovih igrača bude izneseno sa igrališta. Poslije pozdrava Slavija je uz pljesak napustila igralište.

Vjerojatno je to bila samo jedna od loših utakmica između mjesnih rivala, ali da nije bila takva, možda je novine ne bi ni spomenule i danas ne bismo znali da su i tada Daruvarčani voljeli nogomet, bez obzira na neke njegove mane koje i danas prate ovu sportsku igru.

26.03.2014. u 21:24 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 17.03.2014.

Ima li Daruvar svoje poznate ličnosti?

Već duže vremena na Facebook stranicama vezanim uz Daruvar (Daruvarski portfolio), moguće je pročitati komentare o potrebi pisanja o poznatim sugrađanima. Pristalica sam ove ideje, ali čini se da je našim sugrađanima teško odabrati koji su to poznati Daruvarčani. Djelomično bih se i složio s mnogim pripadnicima današnje „srednje generacije“ da su u pravu kada izjavljuju da Daruvar nema takvih osoba. Potvrdu za takve tvrdnje daje im i ono što (ni)je zabilježeno u hrvatskoj povijesti. Naime, u školskim udžbenicima nema nikakvih zapisa o njima, ali nema zabilježeno ništa niti o ovim našim prostorima.
U školi djeca uče kako su Mlečani pljačkali i krčili šume na Velebitu, ali je evidentno da ti zli Mlečani ipak nisu dirali i razarali kulturne spomenike i svetinje iz rimskog razdoblja na jadranskom prostoru.
Na našem području, na kojem su se u srednjem vijeku ponekad održavale i sjednice Hrvatskog sabora (Zdenci), nakon turske invazije u ovdašnjim nizinskim područjima nije ostao kamen na kamenu. Ispada da su Mlečani bili pravi anđeli u odnosu na one koji su uspjeli između 16. i 18. stoljeća uništiti i izbrisati svu raniju materijalnu povijest ovih prostora.
Takvo jedno ozračje prešućivanja povijesti ovih prostora vlada i u Daruvaru. Predstavljanje povijesti Daruvara svedeno je na prikaze manjeg broja rimskih ostataka, opise plemićke porodice Jankovića i višekratne preslike Daruvara iz prethodnog stoljeća. Te preslike traju još i danas, zgrade su dobile prednost pred ljudima - i zaboravljeno je da se povijest bavi razvojem ljudskog društva. Slikovnice starog Daruvara imale bi veću vrijednost kada bi se detaljno opisala svaka zgrada koja je prikazana, tko ju je gradio, tko su bili njeni stanovnici, u kojim su se ulicama one nalazile - jer su se i nazivi ulica mijenjali. Segment arhitekture Daruvara je važan, ali u tom Daruvaru su živjeli i ljudi koji su bili nositelji života grada kroz njegovu prošlost.
Upravo zbog tog naglašenog prikazivanja „golih“ građevina i inih arhitektonstih ostataka u prilikama kada se želi prikazati daruvarska povijest, stječe se dojam da Daruvar i ima - i nema poznate građane.
S tim sam se problemom susreo već prije mnogo godina, ali tek prije desetak godina želio sam doznati nešto više. Bez ikakve najave u dva završna gimnazijska razreda, proveo sam među učenicima jednostavnu anketu s jednim pitanjim u kojem sam tražio da navedu barem 5 ličnosti za koje smatraju da su zaslužni za kulturnu, gospodarsku, političku, sportsku ili neku drugu djelatnost u Daruvaru. Zanimljivo je, da niti jedan učenik nije dao potpuni odgovor, odnosno nije naveo pet osoba. Dali su ga samo oni koji su naveli barem trojicu članova obiteljske porodice Janković. Rezultat me nije iznenadio: Jankovići su bili na prvom mjestu, ali nisam očekivao da je najviše glasova među suvremenicima dobio tadašnji daruvarski gradonačelnik, dok je zanemariv bio broj onih koji su živjeli u prošlom stoljeću. Na osnovu te ankete jedna skupina učenika trećih razreda provela je istraživanje s kojim je nastupila na Državnom natjecanju iz povijesti. Oni su već tada utvrdili kako se stječe popularnost i time ukazali na činjenicu da nepopularan čovjek može biti i popularan. Danas smo svjedoci točnosti takve konstatacije, jer kako inače tumačiti da su u nekim anketama danas vodeće ličnosti najjačih stranaka u Hrvatskoj najmanje popularni ljudi kod građana, a u isto vrijeme su omiljeni jer se nalaze na čelu dviju najjačih stranaka.
Popularnosti ili nepopularnosti najviše doprinose sredstva informiranja. Popularne su i mnoge pjevačke zvijezde, političari, a posebno neki naši nogometaši koji igraju za strane timove, a naša televizija u udarnim vijestima izvještava koliko su minuta igrali i s euforijom slavi svaki njihov pogodak, iako to nema nikakve veze s nama, običnim građanima opterećenim drugim svakodnevnim problemima.
Stoga bih volio naši sugrađani budu upoznati s tim da je Daruvar imao mnogo ljudi u prošlosti i to u svim oblastima koji su zavrijedili pažnju. Oni nisu trčali 100 m za deset, nego 20 sekundi, nisu skakali uvis 230 cm nego 120, igrali su rukomet, odbojku, nogomet… Znali su zabijati golove i lijevom i desnom nogom pa i glavom. Sve su to radili iz ljubavi prema sportu. O tome nije govorila televizija u udarnima vijestima. O takvima su možda pisale naše lokalne novine koje su povremeno izlazile u gradu, ali ih danas nema pa i to pokazuje kakav je odnos Daruvarčana prema tiskovinama.
Daruvarčani, o vama ovisi hoće li ili neće Daruvar imati poznate ličnosti. Ne očekujte da će se za to pobrinuti i na tome raditi netko izvan ove sredine. O mnogim našim poznatim sugrađanima mogu se naći podatci u nekim školskim monografijama, imaju je i daruvarski vatrogasci koji su zapisali svakog svog člana koji je imao neku zaslugu u njihovoj 134 godina dugoj prošlosti. Da su sve škole, kulturne i vjerske institucije i sportska društva i razne društvene institucije slijedile primjer daruvarskih vatrogasaca, danas bismo imali zavidan broj istaknutih Daruvarčana. Bio bi to tek prvi korak jer bi se pomoću medija trebalo upoznati javnost sa zaslužnim pojedincima čija su imena ostala zabilježena - i tako ih spasiti pred zaboravom.
Prigodnice, posebno godišnjice, najbolje su prilike da se mnoga imena izvuku iz zaborava. Stoga osobno smatram da bi se ove godine mnogi Daruvarčani trebali prisjetiti mnogih prosvjetnih djelatnika daruvarske gimnazije koja ove godine obilježava 90. godišnjicu prvih maturanata i 60. godišnjicu otvaranja druge daruvarske gimnazije. Lanjske godine to je bila 85. obljetnica daruvarskog ekonomskog obrazovanja.
Zar su ljudi koji su odgajali i pripremali na tisuće mladih ljudi za svoja buduća zvanja manje važni nego neki naš nogometaš koji igra za veliki novac za strani nogometni klub?
Naši daruvarski prosvjetari također su se uvijek natjecali s vremenom jer su nakon nastave sudjelovali u mnogim izvanškolskim djelatnostima i tako pridonosili boljem kulturnom i društvenom životu grada. Taj su posao obavljali besplatno ili po zadatku.
Kada bi danas Daruvar imao svoje lokalne novine, pretpostavljam da bi one povremeno objavljivale i uspomene pojedinaca vezanih za značajne godišnjice i time bi mlađim naraštajima prenijeli svoje uspomene na vrijeme koje je već davno iza nas. Ovo bi se odnosilo i na druga kulturna ili sportska društva ili institucije o čijem radu bi mlađi naraštaji mogli čitati. Na taj bi se način njegovala zavičajna povijest i poticala ljubav prema našem gradu.
A vrijeme bi pokazalo da je Daruvar uvijek imao istaknutih ljudi, ali je problem što su oni stavljeni „pod tepih“, umjesto da se njima ponosimo.

Profesori daruvarske ekonomske škole i gimnazije 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća

Oznake: Daruvar, gimnazija, Daruvarčani, poznati Daruvarčani

17.03.2014. u 17:02 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 10.03.2014.

Pola stoljeća agonije daruvarskog bazena

Vjerojatno je svakom našem građaninu poznata stara latinska uzrečica da je povijest najbolja učiteljica života. No, to je točno samo u onim slučajevima ako se gradivo povijesti povremeno ponavlja, odnosno kakvi je učenici slušaju ili ponavljaju. Svjedoci smo da se kod nas radije iznose samo one ljepše strane prošlosti, dok se one manje ljepše „stavljaju pod tepih“, vjerojatno želeći da padnu u zaborav. Time neki dijelovi prošlosti ostaju zaboravljeni pa se tako čuva samo nepotpuna i frizirana prošlost. Po tome nije izuzetak ni Daruvar u kojem njegovi građani više znaju o njegovoj rimskoj prošlosti i Jankovićevom razdoblju, nego o mnogim događajima iz 20. stoljeća. Ima danas dosta Daruvarčana koji bi mogli pisati o nekom lijepom događaju iz prošlog stoljeća, ali oni izbjegavaju da zapišu takva svoja sjećanja. Opravdanje za takvo vladanje traže u izgovoru da to ne žele da im se ne prilijepi etiketa nostalgičara, a pisati o nečem što nije bilo lijepo, još je nezahvalnije. Stoga je šutnja njihov odgovor na takva shvaćanja, iako je to najgore rješenje, jer se time brišu brojni događaji iz bogate daruvarske prošlosti i mnogi mladi naraštaji ne mogu dobiti odgovore, ne svojom krivnjom, na mnoga pitanja iz svoje, ne tako daleke zavičajne prošlosti. Da bi ih oni znali trebali bi imati dostupne pisane informacije, ali takvih je o Daruvaru teško pronaći.
O jednom takvom običnom podatku o kojem je teško pronaći pisano objašnjenje je odgovor na pitanje što je uzrokovalo nesretnu sudbinu nekadašnjeg daruvarskog bazena, onog olimpijskih dimenzija. Za Daruvar, kao turističko mjesto, odgovor na takvo pitanje bi morao znati svaki Daruvarčan . Nije riječ o bazenu uz hotel Termal, već onaj koji se nalazio u njegovoj blizini, s druge strane Toplice, u kojem su se posljednji kupači kupali prije tridesetak godina, a to znači da je to bilo vrijeme kada se još nisu ni rodili mnogi današnji daruvarski naraštaji pa je njima taj dio prošlosti ostao nepoznat. Tek 2006. godine na njegovom se mjestu počeo graditi potpuno novi bazen tako da će prošlost starog bazena konačno pasti u potpuni zaborav.
Obnova starog bazena u Daruvaru počela je oko 1950. godine, ali radovi na bazenu olimpijskih dimenzija počeli su 1952. godine.Ovdje namjerno ne spominjem onaj prvi bazen iz 1923. godine jer sam o njemu pisao na drugom mjestu mojega bloga. Također ne spominjem jedan bazen koji je prestao s radom 1960. godine, a nalazio se uz nekadašnju Srednju šegrtsku školu u Zrinskoj ulici. Bio je to vojni bazen.
U jednim lokalnim novinama 1952. godine, pod nazivom „Daruvar dobiva hladni bazen,“tada je pisalo: „ Daruvar je već stoljećima poznat po svojim prirodnim ljekovitim izvorima. Njihov ljekovit učinak bio je poznat već Rimljanima koji su ga obilato koristili. Svake je godine Daruvar posjetilo na tisuće posjetilaca iz svih krajeva naše zemlje. Dolaze ovamo zbog oporavka ili dolaze da bi u vrućim vrelima riješili svoje zdravstvene probleme. Stoga nije čudo da su uvijek Daruvarčani brinuli da njihov grad dobije kulturni izgled i da time ispune sve zahtjeve koji su potrebiti jednom turističkom i kupališnom gradu. Sada se u tom cilju rade još dodatni koraci. Gradi se u neposrednoj blizini krasnog kupališnog parka bazen s hladnom vodom.
Bazen će imati olimpijski razmjer ( širina veća od 25 a dužina 50 metara ) tako da će se u njem moći održavati i međunarodna plivačka takmičenja. U njemu će biti preko 3 200 kubika vode, imat će toranj za skokove u vodu ispod kojeg će dubina bazena biti 4,5 metra. Na tornju će biti u raznim visinama daske za skokove, a najviša će biti na visini od 10 metara. Voda u bazen će se dovoditi iz rijeke Toplice. Za tu svrhu je izgrađen 339 m dug dovodni kanal pri čemu je bilo iz njega izbačeno 432 kubika zemlje. Odvodni kanal je dugačak 65 metara i iz njega je bilo izbačeno 503 kubika zemlje. Iz bazena je bilo iskopano 3 238 kubika zemlje. Bazen će bit predan u upotrebu u srpnju ove godine, ali potpuno završen bit će iduće godine, kada će se izgraditi kabine, tribine za gledaoce i hladni tuševi…“
Mnogi bi danas rekli da je to bila vjerojatno neka utopija, još jedno od mnogih neostvarenih obećanja koja su građani ovoga grada slušali od političkih elita kroz povijest svoga grada. Ipak nije bilo tako. Već dva mjeseca kasnije iste su novine zabilježile da je plan gradnje ostvaren prije 1. srpnja 1952. godine. U bazen je bila napuštena voda i u njemu se već kupao velik broj građana. Ipak su novine priznale da bazen- plivalište u potpunosti nije bio dovršen. Već 6. srpnja 1952. u novom bazenu su se održala plivačka takmičenja. Odbor za dovršenje bazena na tu je svečanost pozvao plivački klub „ Naprijed “ iz Zagreba i oni su održali takmičenje u plivanju, skokovima u vodu i odigrali jednu ekshibicijsku utakmicu u vaterpolu. Nakon toga do 1953. godine radilo se na uređenju okoliša bazena, izgradnji kabina, tribine, tornja za skokove, bazena za djecu i još neki sitni poslovi..
Bazen je potakao i razvoj plivačkog sporta u Daruvaru. Godine 1953. godine osnovan je Plivački klub „Daruvar“ koji je organizirao prvenstva u plivanju, skokovima u vodu i vaterpolu. Smatra se da je 1956. godina najuspješnija godina u njihovom radu kada su domaći plivači postigli zapažene uspjehe na regionalnom takmičenju. Najveći im je suparnik bio plivački klub iz Virovitice.

Što se događalo s tim bazenom u narednim godinama nije mi poznato. O tome nisam pronašao pisanih podataka, ali iz svoje osobne spoznaje znam da je krajem 70- tih godina prošlog stoljeća Daruvar imao takav bazen kojem su bili zavidni mnogobrojni posjetioci Bjelovara, Virovitice, Pakraca, Lipika, Kutine.U to vrijeme ti su posjetioci mogli samo sanjati o popločenom bazenu s mnogo popratnih prostorima za sport i rekreaciju. Nisu nedostajali ni objekti za prehranu i osvježavajuće napitke. Godine 1980. godini kompleks bazena bio je predan na upravljanje OOUR-u ugostiteljstvo i turizam. Tada se već pokazala potreba za njegovu adaptaciju. Za taj posao bio je angažiran GTO Tempo iz Zagreba koji je trebao obaviti prvu fazu obnove. Ti su poslovi bili dovršeni te je u srpnju 1985. godine ponovo bio u uporabi. Tada se govorilo i o drugoj fazi obnove u kojoj se planiralo izgradnja filterske stranice i rekonstrukcija ugostiteljskih objekata. Do sredine 1987. godine oko bazena je uređen okoliš, obnovljen preostali dio bazena i uređeno odbojkaško igralište. Time je ovo kupalište zaista postao veoma lijep rekreativno- kupališni kompleks. Nažalost, dvadesetak godina kasnije na tom su mjestu Daruvarčani mogli gledati obrise nekadašnjeg bazena zaraslog u trnje i pokrivenog korovom.

Danas Daruvarčani, koji sebi ne mogu priuštiti boravak na moru, u ljetnim mjesecima vode svoju djecu na kupanje u Lipik, Bjelovar, Viroviticu, upravo u gradove čiji su građani u velikom broju dolazili nekada u naš gradski bazen. (Ovaj je tekst pisan 2007. godine.)
Što se to dogodilo da je nešto kasnije došlo do zatvaranja daruvarskog bazena, ostalo je do danas nepoznato. Kolaju dvije priče. Prva je, da nisu postojali filteri pa je voda bila opasna po zdravlje kupača. Druga je, da je bazen bio građen neispravno i da je zbog tehničkih propusta propuštao vodu. Obje su ove priče moguće, ali i teško prihvatljive. Zar se u Daruvaru nisu mogla pronaći dodatna sredstva da se otklone ovi nedostaci, ukoliko su točni, jer su Daruvarčani u svojoj prošlosti mnogim samodoprinosima pomagali uvijek izgradnju važne objekte, a bazen je isto bio? A on je Daruvaru bio potreban ne samo zbog njegovih građana, nego je trebao ostati i mamac koji bi privukao u grad mnoge domaće i strane turiste i time bi stvarno Daruvar postao turistički grad koji bi se još brže razvijao.
Radi povijesne istine bilo bi dobro da se javi još danas netko od živih svjedoka koji se u prošlosti bavio pitanjem daruvarskog bazena i da napiše prave razloge prestanka rada ovog sportsko- rekreativnog objekta. Sredstva koja su u njega uložena sigurno nisu bila malena i zato začuđuje što se dozvolilo da on pred našim očima propada i da nitko od odgovornih političara nije svojim građanima rekao istinu i objasnio razloge zbog čega se dozvolilo da on propadne. Građani imaju pravo da znaju takvu istinu jer su i oni izdvajali novčana sredstva iz svojih skromnih prihoda za njegovu izgradnju, želeći ljepši život u gradu u kojem su radili i živjeli. Oni su zaslužili da znaju istinu u tom graditeljskom promašaju.
Od 2006. godine gradi se na tom mjestu sasvim novi bazen. Time je definitivno potvrđeno da su sva ranija uložena sredstva u bivši bazen bila uzalud utrošena. Treba se nadati da ovakvu sudbinu neće doživjeti i ovaj kada jednom uđe u upotrebu.

Svjetlo na kraju tunela
(dopuna rukopisa iz 2007. godine)

Gradnja daruvarskog bazena je ipak bila privedena kraju na radost svih Daruvarčana. Problema je bilo prije i u tijeku gradnje, od pitanja njegovog vlasnika i izvođača, pa do onih novčanih. Što se sve zbivalo oko njega i zbog njega nije široj javnost poznato. Umjesto komentara prepuštam riječ mojem fotoaparatu koji je pratio podrobno sve faze gradnje ovog bazena. Nitko ne može osporiti njegovu ljepotu i stoga je bilo žalosno što u prošlosti uvijek nije bio u potpunosti iskorišten. Da li je sadašnje rješenje bolje, nego je bio onaj bazen olimpijskih dimenzija, stvar je ukusa. Osobno mislim da bi bio najbolji onaj koji bi imao olimpijske dimenzije u kojem bi trenirali domaći i strani sportski plivači i vaterpolisti i jedan dio današnjeg bazena u kojim bi se kupali obični kupači. No udovoljiti nije moguće svima pa ovim putem pozivam domaće i strane ljubitelje kupanja da dođu i da u toploj vodi provedu slobodno vrijeme i ujedno se riješe mnogih zdravstvenih tegoba.