NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Izgubio je notorni balkanski mentalitet. Slaven Bilić, koji je navodno roker a motivira igrače Thompsonom, navodno alegorija modernog europskog stručnjaka a stimulira igrače propovijedima karizmatika Zlatka Suca, histerik je koji skače kao majmun u 119. minuti utakmice, dekoncentrira tim, i umjesto da sugerira da se lopta izbija što dalje od gola ili rade faulovi na sredini terena, on razjebe igru svađajući se sa sucima i tražeći nefunkcionalnu izmjenu igrača! Da nije histerizirao, nego da je igračima naredio da drže loptu u nogama ili je izbijaju van, minuta bi prošla kao od šale. Ovu je utakmicu izgubio Slaven Bilić, i to je sve. Nema tu govora o sreći, jer mi smo kažnjeni mentalitetom: to se vidi ne samo po Bilićevoj histeriji, nego po elverima koji su završili izvan okvira gola! Čista psihoza! No, kako bi ti ljudi i imali normalnu psihu i bili stabilni, kad žive usred magluština nacionalne mitologije (Thompson) i vjerskog fanatizma (bilocirani karizmatik Zlatko)! Ovaj će poraz ostaviti definitivan pečat na ovoj generaciji - pečat loosera, onih koji jednostavno nisu pobjednici, baš kao što to Turci naprosto jesu! Bilić je zaista suprotnost Terimu: za moguće izvođenje jedanaesteraca ove psiholabilne diletante pripremio je tako da od četiri udarca s 11 metara u objekt dug 732 a visok 244 cm tri su posve promašila cilj - što je teško objasniti čak i slabovidnim osobama - a jedan je udarac obranjen! Tri od četiri penala, dakle, izvedena su katastrofalno loše, a momčad je, kao, pripremljena za europsko prvenstvo! Očito je da je momčad bila nespremna za ovakav rasplet događaja: niti su uvježbavani jedanaesterci, niti je psihološka priprema bila adekvatna. Sjetimo se samo ponovljenog Šukerovog penala protiv Rumunjske, famoznog opipavanja bila i egzekucije u isti golmanov kut! Bilićevo histeriziranje nakon Klasnićevog gola, kao i nesposobnost da igrače motivira nakon završetka produžetaka, naprosto su presudni momenti ove utakmice! Nažalost, bijeda ovdašnje javnosti, poglavito medija, takva je da će propustiti suočiti se s ovim notornim činjenicama. Dapače, one će biti snažno potisnute, ne bi li prvom sljedećom prilikom, u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, to snažnije briznule na površinu: nikad više krtičnjaka na Maksimiru, nikad više 1:0 u 119. minuti protiv momčadi koja nije napravila jednu jedinu priliku u dotadašnjem tijeku utakmice! Sve što je Biliću palo na pamet, nakon Klasnićevog gola, bila je tipična provincijska perfidija: idemo ukrasti vrijeme izmjenom igrača! Nažalost, suci nisu ovdašnja bagra, pa su ga ne samo ignorirali, nego i kaznili: Bilić je izravno kriv što se utakmica otegnula i nakon 120-te minute! Jasno da je sudac pustio igru, kad se hrvatski selektor, out of the blue, svađa s linijskim i četvrtim sucem, baš kao da je on Terim i da gubi u posljednjim sekundama, a ne obratno: Bilić je naprosto izgubio obrise realnosti, posve izgubivši prisebnost. To stoga jer je - dokazao je to nažalost fatalno - sasvim nezreo, i kao trener i kao čovjek. Presudan je ovome dokaz i posvemašnje odsustvo svijesti o vlastitoj krivici za sinoćnji poraz. To je ono što u Bilićevom slučaju najviše brine - nedostatak bilo kakve refleksije! To se, naime, ne da naučiti. I stoga će Slaven Bilić ostati ono što je sinoć postao - looser! Sušta suprotnost Terimu!
„Smiješno je što idemo kući, a od nikoga nismo izgubili" - rekao je Kovač. Točno: nismo izgubili ni od koga doli od samih sebe. Jer, Bilić je, umjesto da vodi tim, imao bitnijeg posla: "Velik rat na terenu pratio je rat izbornika uz aut-liniju. Naš Slaven Bilić i turski izbornik Fatih Terim na trenutke su gubili kontrolu. U jednom trenutku došlo je gotovo do fizičkog obračuna između dvaju trenera i da nije bilo četvrtog suca Manuela Mejuta Gonzaleza, tko zna kako bi sve završilo. Terim i Bilić bili su blizu sudbine koju su doživjeli Joachim Löw i Josef Hickersberger na utakmici Njemačka - Austrija. Izbornik turske reprezentacije za prvog poluvremena stalno je protestirao zbog sudačkih odluka, a nakon jednog prekršaja Slaven Bilić mu je rukom pokazao da se smiri. Na to je Terim krenuo prema našem izborniku, no srećom sukob je spriječio četvrti sudac koji je oba trenera poslao na njihove klupe.“
Ono što neće vidjeti hrvatski mediji, vidio je BBC, kojemu se teško može predbaciti pristranosti ili inkompetencija: “Hrvatski izbornik Bilić počeo je slaviti svoju najveću pobjedu, ali nakon primljenog pogotka nije uspio dići igrače, koji su već prije jedanaesteraca izgledali pobijeđeno”, ustvrdio je BBC. Savršeno točno!



Kad smo već kod stereotipa, o kojima ovdje govorimo, važno je dakle uočiti da i nama, recimo jučer protiv Turaka, u našem kukavičluku, kao i vama u vašoj "kurčevitosti", podjednako nedostaje sasvim obične, normalne srčanosti: Hrvati se zbog svoje navodne racionalnosti - navodne, jer sve je samo ne racionalno na EP dovesti vlč.Sudca, kao duhovnog mentora nogometne reprezentacije, budući da je to kao da poneki haićanski sprinter dovede voodoo vrača i pred trku zakolje pile - naprosto oduzmu i paraliziraju, baš kao što Srbi u svojoj bojazni histerično započinju megalomanske hula-plesove: Igrale se delije…. Vi prereagirate, mi ne reagiramo. Učinak je podjednako neuspješan. Umjesto da protiv trome i drugorazredne Turske iskoriste sve svoje tehničke prednosti, jučer su naši svaki mogući ofanzivni pas igrali defanzivno: nije bilo situacije da u alternativi proigrati naprijed ili vratiti unazad nije odigrana potonja varijanta, što je već prokomentirao Günter Netzer. Razlog je isključivo i jedino psiha: strah od poraza, strah od toga da se neće moći dati gol ako kiksamo, tj. ako evidentno slabija Turska ne postigne gol nekom našom greškom! Strah od vlastite greške, to je ono što ovu reprezentaciju silno inhibira, i s čime Bilić nije znao izaći na kraj, jer, pokazalo se, on je trivijalni licemjer koji lupeta o heavy metalu, a onda frlji Thompsona, no kad treba devetorici bosanskohercegovačkih Hrvata objasniti da od Turske ne treba strahovati iskonski, kao raja od janjičara, onda u pomoć pristiže stigmatizirani velečasni! Dakle, provincijski mumbojumbo, bacanje graha i bajanje! Primitivizam, u jednu riječ. To se sada događa i u komentarima: umjesto da se prizna kako bez Dudua nitko ne zna dati gol, ovdje se lupeta o romanima koje bi trebalo napisati o Oliću ( Idiot II, što li?), i nacionalna se histerija nastavlja, sve s ciljem da se izbjegne suočavanje s realitetom: mutne magluštine nacionalne ili religiozne fantazije, barokno coprnjački srednji vijek, to je ono što je stvarnost u kojoj žive Bilićevi boysi, a ne jasne konture suvremenog europskog svijeta, kakve recimo uspostavlja Gus Hiddink u Rusiji. Talijani u svojim komentarima hvale Modrića i Rakitića, kao neosporne talente, ali se čude da im glave i noge ne sudjeluju u istom poslu! E, to je to! I tko sad može kazati da su Talijani zlonamjerni!? Jedino, to naši supijani, bedasti sportski novinari ne vide - recimo, komentar Igora Štimca koji histeričnog Božu Sušeca opominje da treba prestati slaviti, da nije još gotovo, da treba vrlo čvrsto stati na pozicije, i ne dopustiti bilo kakvo ubacivanje lopte naš šesnaesterac! Naravno, Štimac zna, jer Igor je nogometaš, ali, tko bi išta naučio budalu Sušeca, koji je već zaključio da Turci Basela vidjeti neće! I....I sve se dogodilo kako je Štimac opisao, samo, dogodilo se ono što je Štimac kazao da se nikako ne bi smjelo dogoditi. Ta razlika, Štimca i Sušeca, razlika je racionalne i iracionalne Hrvatske. Lupetanja i razumijevanja. No, kod nas euforična lupetanja komentiraju ono što svi vidimo, reinterpretirajući događaje u skladu s ideološkom matricom ili privatnim deliričnim priviđenjima, a oni razumni rezignirano zaključuju da su na vrijeme upozoravali. Poslušajte dakle Štimca ponovo: pustite snimku i dobro slušajte! Sve što je čovjek kazao da se ne smije učiniti, učinili smo, sve što smo morali napraviti, nismo napravili! Naravno da onda preostaje voodoo i Alah, i interpretacije: Turke čuva Bog! Kakvi smo mi provincijski idioti, Bože me sačuvaj!

* * *

Oliću bi trebao profesionalni savjetnik objasniti da bi za njegovu karijeru najbolje bilo da se bavi atletikom, dotično srednjim prugama, i to iz dva razloga: njegovo besciljno trčanje dobit će napokon konačni smisao i cilj, a napokon će moći trčati neopterećen loptom koja mu se sapliće o noge! Onaj simpatični debeljuškasti Kranjčar, koji cijeli život igra nogomet ali u igri s normalnim dečkima bilo koje rase, vjere, nacije ili svjetonazora ima snage tek za tri četvrt utakmice, trebao bi pak haklati u Kutiji šibica sa Samovojskom, ako taj još postoji i igra; za veće napore Debs naprosto nije sposoban. Robert Kovač, bacajući u stanci između dva produžetka bocu s vodom, dobacio je: Pička vam materina, svi ste se usrali! Njega bi trebalo zaposliti kao psihologa ovoj grupaciji kumeka, podkondicioniranih haklera, srednjeprugaša i kratkovidnih psihotika koji cijeli život igraju u najboljim ligama svijeta, ali onda nisu u stanju s 11 metara pogotiti objekt dužine 732 centimetra! To je kao da filharmoničar na rođendanu vlastita djeteta ne zna odsvirati "Happy birthday"! Dobro nas Talijani zajebavaju po novinama: trebali bismo kao flagelanti hodati po ulicama goli do pasa, i udarajući se bičevima po leđima mrmljati: Mea culpa, mea culpa...Ali, za to bi bilo potrebno imati barem malo ponosa, ako već ne i klasičnu naobrazbu.

* * *

Nemojmo vrijeđati Turke! Kakve oni imaju veze s Balkanom? Pa oni su ovdje pet stoljeća pokušavali u Bosanskom vilajetu i Rumelijskom beglerbegluku organizirati civiliziran život i kulturnu infrastrukturu, no, vidio si kako je taj povijesni eksperiment neslavno završio! U tome stari i jest stvar da smo mi igrali s devet igrača čiji su pređi podanici tog istog slavnog Otomanskog carstva, pa Robi Kovač mora suigračima vikati: Pička vam materina, usrali ste se od straha! To su ti povijesni atavizmi, taj kukavičluk: mi smo izgubili utakmicu u prvih 20 minuta, ustrašeni spoznajom da plitkoj formaciji Turske, dadu li nam gol, ne ćemo moći izjednačiti rezultat sve da igramo tri utakmice u kontinuitetu! U tome je bio naš jedini i glavni problem, do Bilićevog solo-nastupa u 119. minuti.



Ne gubimo mi stoga jer se prerano radujemo uspjesima, koji ionako redovito izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego gubimo iz straha zbog činjenice da je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se kao pobjeda ne računa naša osebujna sposobnost da uništimo i Otomansko carstvo, kao i Habsburšku monarhiju, hoću kazati i Turke i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć spajao Orient Express a da ga mi ne bi mogli destruirati: ako ne ide drukčije, dinamitirat ćemo prugu! Mi radimo na duge staze, neprimjetno, stoljećima, kao tiha voda što brege dere! Tortura vodenih kapljica slama i najpostojanije! Nema toga tko bi se mogao oduprijeti tim našim htonskim silama, i zato je ova pobjeda Turske Pirova pobjeda: preskupo su je platili, vidjet ćeš, i ova se generacija Turaka neće oporaviti od ovakve pobjede sljedećih deset godina! Ispast će od Nijemaca s tri-četiri gola razlike, a količina sreće koju im je kismet udijelio iskorištena je protiv Švicaraca, Čeha i Hrvata za desetljeće unaprijed. Gotovi su Turci, pazi što ti ja kažem. Inače, nikakve siledžije ovdje ne prijete nikome, osim, kao što čitaš, novinarima i gay-populaciji. E, sad, ako si baš takve nesreće da si novinar, pritom i peder, a na nesreću srpske nacionalnosti, stari, čuj, ipak previše tražiš od života! S tim karakteristikama najebat ćeš i za posjete Buckinghamskoj palači, a gdje ne bi u pasivnim krajevima Lijepe naše!

* * *

Pogledajte dobro gornju fotografiju, koja je za anale i trebala bi stajati na ulazu u Hrvatski nogometni savez, kao što je na izlazu iz crkvi slikan prizor Posljednjeg suda: Petrića je zagrlio sudac Roberto Rosetti, pokazajući u tom činu ne samo svu objektivnost svoje pozicije, nego i duboku njenu humanost: baš zato jer je bio savršen sudac jučerašnje utakmice, Rosetti je u svojoj nepristranosti mogao uvidjeti svu tragiku zbivanja koje je naprosto obuzelo hrvatske nogometaše. Nakon izjednačujućeg gola Turaka, mi nismo imali vremena procesuirati što nam se uopće dogodilo, i igrači su u krugu, čekajući izvođenje jedanaesteraca jedan drugoga pitali tko je trebao čuvati Semiha, kako je primio loptu, itd.! Rosetti je shvatio potpunu izgubljenost Petrića i ostalih naših izvođača (zapravo svih igrača), i jednostavno je krenuo tješiti čovjeka koji vjerojatno uopće više nije znao ni što se zbiva, ni gdje se nalazi, ni kamo treba pucati, ni kako je uopće do svega toga došlo! Fascinantan prizor, nevjerojatna fotografija. To što je sudac zagrlio igrača jedne momčadi, one koja je izgubila, koja je promašila 3 od 4 penala, znači samo jedno: savršeno je shvatio dubinu tragike te momčadi i tih ljudi, kao i njihovu posvemašnju pometenost. Nažalost, u Hrvatskoj se ovaj Rosettijev stav uopće ne razumije, jer, razumjeti ga, značilo bi osvijestiti vlastitu slabost. To pak mi nismo u stanju izvesti: to da nekakav idealni Štimac nekom arhetipskom Sušecu jednom za svagda kaže: Prestani lupetati i histerizirati, smiri se dok sudac ne kaže da je kraj, i odradi do kraja započet posao! To mi očito niti razumijemo, niti znamo.

Upravitelju pjevačkoga zbora; uz žice; poučna pjesma; od Davida.
1 Poslušaj Bože, molitvu moju i ne skrivaj se vapaju mojemu!
2 Pazi na me i daj mi odgovor! U jadu svojem lutam okolo, smeten sam
3 Zbog prijetnja neprijatelja, i vike bezbožnika; jer dižu na me zlo i u gnjevu progone me.
4 Srce mi se grči u grudima, spopadaju me strahovi smrti.
5 Strah i trepet nasrću na me, groza se svaljuje na me.
6 Tada želim: "Da bih imao krila golubinja: odletio bih odatle i mir bih našao!
7 Jest, daleko bih odletio u daljinu; pustinja bi mi bila postojbina.
8 Utočište bih brzo potražio sebi od bijesa bure, od vihora."
9 Upropasti ih, Svemogući, pometi im jezik, jer vidim nasilje i svađu u gradu.
10 Oni ga okružuju danju i noću kao svoje vlastite zidove; unutra vladaju zlodjela i nevolja,
11 Usred njega bezbožna djela, s trga njegova ne odlazi tlačenje i lukavstvo.
12 Jest, nije neprijatelj koji me tako grdi: to bih podnio; ne udara na me mrzitelj moj: ja bih se skrio od njega.
13 Ne, ti si, čovjek kao ja, prijatelj moj, pouzdanik moj.
14 S kojim sam pouzdano općio, u povorci svečanoj hodio u kuću Božju.
15 Neka ih dostigne smrt, neka živi siđu u podzemni svijet, jer je kuća njihova, srce njihovo puno zloće.
16 A ja prizivam Boga; Gospod će me spasiti!
17 Uveče, u jutro i u podne tužit ću i uzdisati; on će čuti glas moj;
18 Dušu će moju otkupiti za mir iz boja proti meni; jer ih je mnogo bilo oko mene.
19 Bog će čuti; duboko će ih saviti, on, koji stoluje odvijeka, jer se ne popravljaju, jer ne štuju Boga sa strahopoštovanjem.
20 Svaki stavlja ruku svoju na prijatelja, pogrđuje savez svoj.
21 Glatka je licemjerna riječ njegova, ali mu je svađa u srcu; riječi su njegove blaže od ulja, ali su mačevi.
22 Baci na Gospoda brigu svoju, i on će te uzdržati; on ne da da se pravednik ikad poljulja.
23 Ali one, Bože, rušiš u jamu grobnu; ljudi puni krvi i prijevare ne sastavljaju polovine dana svojih. A ja se uzdajem u tebe.

Miljenko Jergović

Sada smo poraženi od Turske, koja najvjerojatnije neće biti prvak Evrope i koju naši nogometni kroničari i nakon poraza proglašavaju lošijom od nas, čak i najlošijom ekipom na ovome prvenstvu. Ali to je samo način da utješimo sami sebe, jer niti su Turci najlošiji, niti smo mi imalo bolji od njih. Ono u čemu su nas pobijedili nije samo igra, što smo i sami shvatili kada smo ovih dana nogomet stavljali ispred svega ostalog, kada smo više od polovine sadržaja svojih novina, izravno ili neizravno, posvećivali ovome prvenstvu, a pogotovu kada smo na svoju stranu zazivali dragoga Boga, Blaženu Djevicu i sve svece.

Naime, ukoliko ima kakve metafizike nad nogometnom igrom, ako Gospodin prati direktne prijenose, pa još na Hrvatskoj televiziji, ako se igre tiče ono što piše u Bibliji, kao i ono što je, grmeći protiv nogometne oholosti, propovijedao slovenski kardinal i visoki vatikanski dužnosnik, nadbiskup Rode, tada smo od Turske izgubili jer nismo bili dovoljno krotki i jer smo se, unaprijed, uzvisili u pobjedi i ponizili u porazu. A što to zapravo znači moglo se vidjeti iz suprotnoga primjera: dok su nakon utakmice naši gorko plakali, jer su im nakon tolikih muka već bili popustili živci i jer su se njihove nade raspršile kao što se u smrtnome času nevjerniku rasprši svaka nada, vratar turske reprezentacije, stari Rustu Recber, išao je od jednoga do drugog, grlio ih i tješio, kao da je došao u komšijsku kuću na žalost.

Eto, ako nogomet nije samo igra, ako u njemu ima ikakvog višeg smisla i ičega onostranog, to je ono na čemu je Turska zaslužila pobjedu. Krotkost i smjernost preporučuju se i u Kuranu i u Bibliji, a navodno se spominju i u priručnicima za samopomoć. Ne, razumno gledajući, nipošto to nije bio naš najstrašniji nogometni poraz. Kada ga se sjetimo za dvije-tri godine, neće nam na um pasti da smo mogli biti prvaci Europe. Nikako to nismo mogli biti. Dogodilo se Grcima i neće više nikome još jako dugo.

* Dan kasnije, Fabio Capello u intervjuu Jutarnjem listu tvrdi:

Izgubili ste zbog straha

- Gledao sam sve utakmice hrvatske reprezentacije na Euru 2008. Na svakoj, pa i na onoj koju ste izgubili protiv Turske, ostavili ste izvanredan dojam. Vaša momčad ima golemi potencijal i mogućnosti, a to ne može umanjiti čak ni poraz u četvrtfinalu. Protiv Turaka ste izgubili ne zato što ste bili slabija momčad, nego upravo suprotno, ponajprije zbog toga što ste u meč ušli previše impresionirani. Vaši su igrači bili uplašeni, a tog straha nisu se oslobodili za cijele utakmice. I to je na kraju presudilo da Turci idu dalje.

Kaj je potrebno da vam to Capello kaže? Pa to sam vam mogao, i jesam, i ja kazati.