Nedjeljna propovijed: Psalam 55: Strah i trepet i Slaven Bilić
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Ne gubimo mi stoga jer se prerano radujemo uspjesima, koji ionako redovito izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego gubimo iz straha* zbog činjenice da je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se kao pobjeda ne računa naša osebujna sposobnost da uništimo i Otomansko carstvo kao i Habsburšku monarhiju, i Turke i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć spajao Orient Express, a da ga mi ne bi mogli destruirati.
In te, Domine, speravi; non confundar in aeternum!
Motto Benedikta XV, preuzet iz Psalma 70; motto Alojzija Stepinca.
Ovo će nas proganjati cijeli život., rekao je Slaven Bilić komentirajući ishod utakmice Hrvatska – Turska.
Što će to Slavena Bilića i Bilić Boyse - koji su to postali iz komercijalnih potreba hrvatskih medija nespremnih Josipu Prudeusu platiti naknadu za korištenje njegova naziva „Vatreni“ – proganjati cijeli život?
Ispadanje iz daljnjeg takmičenja Europskog prvenstva u nogometu 2008.?
Rezultat utakmice s Turskom?
Ne.
Proganjat će ih „ovo“. Te posljednje dvije minute utakmice nemoguće je opisati., savršeno točno opisuje Slaven Bilić ono „neopisivo“ iskustvo koje je njemu nemoguće verbalizirati.
No ono o čemu nije moguće govoriti, ono je o čemu je nužno pisati - Wovon man nicht sprechen kann, darüber muss man schreiben; u onome što je potisnuto postojećeom društveno-simboličkom mrežom zabrana, pisanje sluti utopijski potencijal.
O čemu je, dakle, man nicht sprechen kann, i o čemu darüber muss man schweigen?
Ono što će Slavena Bilića i nogometne reprezentativce Hrvatske proganjati cijeli život, okrutna je kazna: duboko religiozno iskustvo za koje je Slaven Bilić na tiskovnoj konferenciji dan kasnije tražio adekvatni glagol: ne plakanje, nego prije “ridanje”, rekao je.
Strah i drhtanje, rekao bih.
Hrvatska naime nije naprosto izgubila utakmicu protiv Turske: Hrvatska nije izgubila s 1:0, dobivši gol u posljednjoj sekundi utakmice, što bi samo po sebi bilo dovoljno tragično, ali za finalnu kaznu nedovoljnookrutno.
Hrvatska dakle nije izgubila nešto što ionako nije mogla riješiti u svoju korist, ne uspijevajući postići gol u regularnom tijeku utakmice.
Hrvatska nije izgubila nešto, recimo šansu da pobijedi boljim izvođenjem jedanaesteraca.
Ne, naprotiv, Hrvatska je izgubila sve, jer ne samo da je postigla zgoditak, nego je taj gol postignut na samom kraju utakmice, i, sve što je trebalo učiniti, bilo je samo minutu sačuvati rezultat.
Hrvatska je minutu prije kraja utakmice imala sve; minutu kasnije, nije imala ništa. Ono što je izgubila, ono što će Bilića i Boyse proganjati cijeli život, osjećaj je da su izgubili sve što su imali!
Duboko mističan osjećaj: osjećaj da im je, otvoreno to recimo, Bog oduzeo sve što im je netom dao, i da je jedno i drugo, i darovanje i oduzimanje, učinio s vrlo jasnom nakanom: ta je nakana okrutna kazna čija je svrha, unatoč tome što darüber muss man schweigen, svima sasvim jasna kao međugorska vizija: hrvatska nogometna reprezentacija okrutno je kažnjena jer dragi Bog misli da je ponašanje naše reprezentacije svetogrdno!
Bilić (i) Boysi naprosto su uvrijedili Boga, i Bog im je to jasno dao do znanja.
To je ono što će Bilića i reprezentativce proganjati cijeli život: sasvim jasna spoznaja da ih je Bog ne samo kaznio time što im je oduzeo već darovanu pobjedu, nego da ih je kaznio upravo zbog načina na koji su kanili pobijediti: idolopoklonički privatizirajući samog dragog Boga!
O čemu je zapravo riječ?
Konvencionalna bi kritika ovog događaja imala sljedeću dijalektiku:
1. Ponajprije bi se nekritički, poput Davora Butkovića, kazalo da je Slaven Bilić alegorija suvremenog Hrvata: on je navodno moderni, prosvijećeni europejac, vrlo jasnog sustava vrijednosti izgrađenog na poštivanju rada, snošljivosti i javne odgovornosti, što je fraktalno, poput lista na drvo, prenio i na cjelokupnu strukturu reprezentacije.
2. Potom bi prvotan dojam bio negiran, zanijekan rezigniranom konstatacijom da je ta površna impresija nažalost tek varljivi, izvanjski utisak: nekonvencionalni ležerni roker zapravo je okorjeli konzervativac koji reprezentativce motivira nacionalnom mitologijom Thompsonovih budnica i religioznim fanatizmom karizmatika Zlatka Sudca.
3. U konačnici, zaključilo bi se da je poraz Hrvatske od Turske dobrodošao čin denuciranja drugog prvim: Thompson nije Rammstein, štoviše, Rammstein isključuje Thompsona, i obratno!
Evo potpourrija s portala ‘Jutarnjeg lista’ koji iscrpno varira tu temu:
Izgubio je notorni balkanski mentalitet. Slaven Bilić, koji je navodno roker a motivira igrače Thompsonom, navodno alegorija modernog europskog stručnjaka a stimulira igrače propovijedima karizmatika Zlatka Suca, histerik je koji skače kao majmun u 119. minuti utakmice, dekoncentrira tim, i umjesto da sugerira da se lopta izbija što dalje od gola ili rade faulovi na sredini terena, on razjebe igru svađajući se sa sucima i tražeći nefunkcionalnu izmjenu igrača! Da nije histerizirao, nego da je igračima naredio da drže loptu u nogama ili je izbijaju van, minuta bi prošla kao od šale. Ovu je utakmicu izgubio Slaven Bilić, i to je sve. Nema tu govora o sreći, jer mi smo kažnjeni mentalitetom: to se vidi ne samo po Bilićevoj histeriji, nego po elverima koji su završili izvan okvira gola! Čista psihoza! No, kako bi ti ljudi i imali normalnu psihu i bili stabilni, kad žive usred magluština nacionalne mitologije (Thompson) i vjerskog fanatizma (bilocirani karizmatik Zlatko)! Ovaj će poraz ostaviti definitivan pečat na ovoj generaciji - pečat loosera, onih koji jednostavno nisu pobjednici, baš kao što to Turci naprosto jesu! Bilić je zaista suprotnost Terimu: za moguće izvođenje jedanaesteraca ove psiholabilne diletante pripremio je tako da od četiri udarca s 11 metara u objekt dug 732 a visok 244 cm tri su posve promašila cilj - što je teško objasniti čak i slabovidnim osobama - a jedan je udarac obranjen! Tri od četiri penala, dakle, izvedena su katastrofalno loše, a momčad je, kao, pripremljena za europsko prvenstvo! Očito je da je momčad bila nespremna za ovakav rasplet događaja: niti su uvježbavani jedanaesterci, niti je psihološka priprema bila adekvatna. Sjetimo se samo ponovljenog Šukerovog penala protiv Rumunjske, famoznog opipavanja bila i egzekucije u isti golmanov kut! Bilićevo histeriziranje nakon Klasnićevog gola, kao i nesposobnost da igrače motivira nakon završetka produžetaka, naprosto su presudni momenti ove utakmice! Nažalost, bijeda ovdašnje javnosti, poglavito medija, takva je da će propustiti suočiti se s ovim notornim činjenicama. Dapače, one će biti snažno potisnute, ne bi li prvom sljedećom prilikom, u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, to snažnije briznule na površinu: nikad više krtičnjaka na Maksimiru, nikad više 1:0 u 119. minuti protiv momčadi koja nije napravila jednu jedinu priliku u dotadašnjem tijeku utakmice! Sve što je Biliću palo na pamet, nakon Klasnićevog gola, bila je tipična provincijska perfidija: idemo ukrasti vrijeme izmjenom igrača! Nažalost, suci nisu ovdašnja bagra, pa su ga ne samo ignorirali, nego i kaznili: Bilić je izravno kriv što se utakmica otegnula i nakon 120-te minute! Jasno da je sudac pustio igru, kad se hrvatski selektor, out of the blue, svađa s linijskim i četvrtim sucem, baš kao da je on Terim i da gubi u posljednjim sekundama, a ne obratno: Bilić je naprosto izgubio obrise realnosti, posve izgubivši prisebnost. To stoga jer je - dokazao je to nažalost fatalno - sasvim nezreo, i kao trener i kao čovjek. Presudan je ovome dokaz i posvemašnje odsustvo svijesti o vlastitoj krivici za sinoćnji poraz. To je ono što u Bilićevom slučaju najviše brine - nedostatak bilo kakve refleksije! To se, naime, ne da naučiti. I stoga će Slaven Bilić ostati ono što je sinoć postao - looser! Sušta suprotnost Terimu!
„Smiješno je što idemo kući, a od nikoga nismo izgubili" - rekao je Kovač. Točno: nismo izgubili ni od koga doli od samih sebe. Jer, Bilić je, umjesto da vodi tim, imao bitnijeg posla: "Velik rat na terenu pratio je rat izbornika uz aut-liniju. Naš Slaven Bilić i turski izbornik Fatih Terim na trenutke su gubili kontrolu. U jednom trenutku došlo je gotovo do fizičkog obračuna između dvaju trenera i da nije bilo četvrtog suca Manuela Mejuta Gonzaleza, tko zna kako bi sve završilo. Terim i Bilić bili su blizu sudbine koju su doživjeli Joachim Löw i Josef Hickersberger na utakmici Njemačka - Austrija. Izbornik turske reprezentacije za prvog poluvremena stalno je protestirao zbog sudačkih odluka, a nakon jednog prekršaja Slaven Bilić mu je rukom pokazao da se smiri. Na to je Terim krenuo prema našem izborniku, no srećom sukob je spriječio četvrti sudac koji je oba trenera poslao na njihove klupe.“
Ono što neće vidjeti hrvatski mediji, vidio je BBC, kojemu se teško može predbaciti pristranosti ili inkompetencija: “Hrvatski izbornik Bilić počeo je slaviti svoju najveću pobjedu, ali nakon primljenog pogotka nije uspio dići igrače, koji su već prije jedanaesteraca izgledali pobijeđeno”, ustvrdio je BBC. Savršeno točno!
Kad smo već kod stereotipa, o kojima ovdje govorimo, važno je dakle uočiti da i nama, recimo jučer protiv Turaka, u našem kukavičluku, kao i vama u vašoj "kurčevitosti", podjednako nedostaje sasvim obične, normalne srčanosti: Hrvati se zbog svoje navodne racionalnosti - navodne, jer sve je samo ne racionalno na EP dovesti vlč.Sudca, kao duhovnog mentora nogometne reprezentacije, budući da je to kao da poneki haićanski sprinter dovede voodoo vrača i pred trku zakolje pile - naprosto oduzmu i paraliziraju, baš kao što Srbi u svojoj bojazni histerično započinju megalomanske hula-plesove: Igrale se delije…. Vi prereagirate, mi ne reagiramo. Učinak je podjednako neuspješan. Umjesto da protiv trome i drugorazredne Turske iskoriste sve svoje tehničke prednosti, jučer su naši svaki mogući ofanzivni pas igrali defanzivno: nije bilo situacije da u alternativi proigrati naprijed ili vratiti unazad nije odigrana potonja varijanta, što je već prokomentirao Günter Netzer. Razlog je isključivo i jedino psiha: strah od poraza, strah od toga da se neće moći dati gol ako kiksamo, tj. ako evidentno slabija Turska ne postigne gol nekom našom greškom! Strah od vlastite greške, to je ono što ovu reprezentaciju silno inhibira, i s čime Bilić nije znao izaći na kraj, jer, pokazalo se, on je trivijalni licemjer koji lupeta o heavy metalu, a onda frlji Thompsona, no kad treba devetorici bosanskohercegovačkih Hrvata objasniti da od Turske ne treba strahovati iskonski, kao raja od janjičara, onda u pomoć pristiže stigmatizirani velečasni! Dakle, provincijski mumbojumbo, bacanje graha i bajanje! Primitivizam, u jednu riječ. To se sada događa i u komentarima: umjesto da se prizna kako bez Dudua nitko ne zna dati gol, ovdje se lupeta o romanima koje bi trebalo napisati o Oliću ( Idiot II, što li?), i nacionalna se histerija nastavlja, sve s ciljem da se izbjegne suočavanje s realitetom: mutne magluštine nacionalne ili religiozne fantazije, barokno coprnjački srednji vijek, to je ono što je stvarnost u kojoj žive Bilićevi boysi, a ne jasne konture suvremenog europskog svijeta, kakve recimo uspostavlja Gus Hiddink u Rusiji. Talijani u svojim komentarima hvale Modrića i Rakitića, kao neosporne talente, ali se čude da im glave i noge ne sudjeluju u istom poslu! E, to je to! I tko sad može kazati da su Talijani zlonamjerni!? Jedino, to naši supijani, bedasti sportski novinari ne vide - recimo, komentar Igora Štimca koji histeričnog Božu Sušeca opominje da treba prestati slaviti, da nije još gotovo, da treba vrlo čvrsto stati na pozicije, i ne dopustiti bilo kakvo ubacivanje lopte naš šesnaesterac! Naravno, Štimac zna, jer Igor je nogometaš, ali, tko bi išta naučio budalu Sušeca, koji je već zaključio da Turci Basela vidjeti neće! I....I sve se dogodilo kako je Štimac opisao, samo, dogodilo se ono što je Štimac kazao da se nikako ne bi smjelo dogoditi. Ta razlika, Štimca i Sušeca, razlika je racionalne i iracionalne Hrvatske. Lupetanja i razumijevanja. No, kod nas euforična lupetanja komentiraju ono što svi vidimo, reinterpretirajući događaje u skladu s ideološkom matricom ili privatnim deliričnim priviđenjima, a oni razumni rezignirano zaključuju da su na vrijeme upozoravali. Poslušajte dakle Štimca ponovo: pustite snimku i dobro slušajte! Sve što je čovjek kazao da se ne smije učiniti, učinili smo, sve što smo morali napraviti, nismo napravili! Naravno da onda preostaje voodoo i Alah, i interpretacije: Turke čuva Bog! Kakvi smo mi provincijski idioti, Bože me sačuvaj!
* * *
Oliću bi trebao profesionalni savjetnik objasniti da bi za njegovu karijeru najbolje bilo da se bavi atletikom, dotično srednjim prugama, i to iz dva razloga: njegovo besciljno trčanje dobit će napokon konačni smisao i cilj, a napokon će moći trčati neopterećen loptom koja mu se sapliće o noge! Onaj simpatični debeljuškasti Kranjčar, koji cijeli život igra nogomet ali u igri s normalnim dečkima bilo koje rase, vjere, nacije ili svjetonazora ima snage tek za tri četvrt utakmice, trebao bi pak haklati u Kutiji šibica sa Samovojskom, ako taj još postoji i igra; za veće napore Debs naprosto nije sposoban. Robert Kovač, bacajući u stanci između dva produžetka bocu s vodom, dobacio je: Pička vam materina, svi ste se usrali! Njega bi trebalo zaposliti kao psihologa ovoj grupaciji kumeka, podkondicioniranih haklera, srednjeprugaša i kratkovidnih psihotika koji cijeli život igraju u najboljim ligama svijeta, ali onda nisu u stanju s 11 metara pogotiti objekt dužine 732 centimetra! To je kao da filharmoničar na rođendanu vlastita djeteta ne zna odsvirati "Happy birthday"! Dobro nas Talijani zajebavaju po novinama: trebali bismo kao flagelanti hodati po ulicama goli do pasa, i udarajući se bičevima po leđima mrmljati: Mea culpa, mea culpa...Ali, za to bi bilo potrebno imati barem malo ponosa, ako već ne i klasičnu naobrazbu.
* * *
Nemojmo vrijeđati Turke! Kakve oni imaju veze s Balkanom? Pa oni su ovdje pet stoljeća pokušavali u Bosanskom vilajetu i Rumelijskom beglerbegluku organizirati civiliziran život i kulturnu infrastrukturu, no, vidio si kako je taj povijesni eksperiment neslavno završio! U tome stari i jest stvar da smo mi igrali s devet igrača čiji su pređi podanici tog istog slavnog Otomanskog carstva, pa Robi Kovač mora suigračima vikati: Pička vam materina, usrali ste se od straha! To su ti povijesni atavizmi, taj kukavičluk: mi smo izgubili utakmicu u prvih 20 minuta, ustrašeni spoznajom da plitkoj formaciji Turske, dadu li nam gol, ne ćemo moći izjednačiti rezultat sve da igramo tri utakmice u kontinuitetu! U tome je bio naš jedini i glavni problem, do Bilićevog solo-nastupa u 119. minuti.
Ne gubimo mi stoga jer se prerano radujemo uspjesima, koji ionako redovito izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego gubimo iz straha zbog činjenice da je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se kao pobjeda ne računa naša osebujna sposobnost da uništimo i Otomansko carstvo, kao i Habsburšku monarhiju, hoću kazati i Turke i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć spajao Orient Express a da ga mi ne bi mogli destruirati: ako ne ide drukčije, dinamitirat ćemo prugu! Mi radimo na duge staze, neprimjetno, stoljećima, kao tiha voda što brege dere! Tortura vodenih kapljica slama i najpostojanije! Nema toga tko bi se mogao oduprijeti tim našim htonskim silama, i zato je ova pobjeda Turske Pirova pobjeda: preskupo su je platili, vidjet ćeš, i ova se generacija Turaka neće oporaviti od ovakve pobjede sljedećih deset godina! Ispast će od Nijemaca s tri-četiri gola razlike, a količina sreće koju im je kismet udijelio iskorištena je protiv Švicaraca, Čeha i Hrvata za desetljeće unaprijed. Gotovi su Turci, pazi što ti ja kažem. Inače, nikakve siledžije ovdje ne prijete nikome, osim, kao što čitaš, novinarima i gay-populaciji. E, sad, ako si baš takve nesreće da si novinar, pritom i peder, a na nesreću srpske nacionalnosti, stari, čuj, ipak previše tražiš od života! S tim karakteristikama najebat ćeš i za posjete Buckinghamskoj palači, a gdje ne bi u pasivnim krajevima Lijepe naše!
* * *
Pogledajte dobro gornju fotografiju, koja je za anale i trebala bi stajati na ulazu u Hrvatski nogometni savez, kao što je na izlazu iz crkvi slikan prizor Posljednjeg suda: Petrića je zagrlio sudac Roberto Rosetti, pokazajući u tom činu ne samo svu objektivnost svoje pozicije, nego i duboku njenu humanost: baš zato jer je bio savršen sudac jučerašnje utakmice, Rosetti je u svojoj nepristranosti mogao uvidjeti svu tragiku zbivanja koje je naprosto obuzelo hrvatske nogometaše. Nakon izjednačujućeg gola Turaka, mi nismo imali vremena procesuirati što nam se uopće dogodilo, i igrači su u krugu, čekajući izvođenje jedanaesteraca jedan drugoga pitali tko je trebao čuvati Semiha, kako je primio loptu, itd.! Rosetti je shvatio potpunu izgubljenost Petrića i ostalih naših izvođača (zapravo svih igrača), i jednostavno je krenuo tješiti čovjeka koji vjerojatno uopće više nije znao ni što se zbiva, ni gdje se nalazi, ni kamo treba pucati, ni kako je uopće do svega toga došlo! Fascinantan prizor, nevjerojatna fotografija. To što je sudac zagrlio igrača jedne momčadi, one koja je izgubila, koja je promašila 3 od 4 penala, znači samo jedno: savršeno je shvatio dubinu tragike te momčadi i tih ljudi, kao i njihovu posvemašnju pometenost. Nažalost, u Hrvatskoj se ovaj Rosettijev stav uopće ne razumije, jer, razumjeti ga, značilo bi osvijestiti vlastitu slabost. To pak mi nismo u stanju izvesti: to da nekakav idealni Štimac nekom arhetipskom Sušecu jednom za svagda kaže: Prestani lupetati i histerizirati, smiri se dok sudac ne kaže da je kraj, i odradi do kraja započet posao! To mi očito niti razumijemo, niti znamo.
Meni naprosto na pamet ne pada upuštati se u ovakvo nijansirane analize koje pate tek od jedne mane: posve su izlišne!
Ono naprotiv o čemu je nužno pisati, jer se o tome ne može govoriti, okrutna je kazna koju Slaven Bilić i njegovi Boysi neće zaboraviti dok su živi, jer će ih ona progoniti cijeli život, kako tvrde.
Hoću kazati: ja ne mislim da Bilića pogađa transeutna kritika, ona koja bi s pozicija ničim dokazanog prosvijećenog kozmopolitizma devetoricu bosanskohercegovačkih Hrvata, Slavena Bilića, Thompsona i vlč.Sudca tretirala kao uskogrudne zatucane ksenofobe, ognjištare, desničare, nacionaliste i katoličke fundamentaliste!
Ne, upravo suprotno, ja i Bilića i Boyse uvažavam kao iskrene patriote i vjernike, i upravo zato, jer su pravi Hrvati i katolici, s imanentnih pozicija, upozoravam na božji gnjev koji se na reprezentaciju, a time po principu pars pro toto i na cijelu Hrvatsku, netom sručio: Hrvatska je okrutno kažnjena, i ono što je Biliću naoko neopisivo, svakako treba osvijestiti: Što smo to naime zgriješili, što smo to Bogu krivo učinili, da smo tako okrutno kažnjeni?
Odgovor je očit i krije se u samoj temeljnoj postavci situacije koju propitujemo: sasvim je evidentno da dragi Bog misli kako je ovakva vjera lažna i kao takva za samo kršćanstvo, a posebno za njega, dragog Boga, naročito uvredljiva!
Kakva vjera?
Pa vjera koju demonstrira Slaven Bilić i o njoj rado i nesputano govori, bilo izravno, u komunikaciji s novinarima, bilo neizravno, komunicirajući s javnošću različitim znacima i oznakama svoje vjere, medaljicama koje tijekom utakmice gubi pa traži, narukvicama koje zorno ističe, itd.:
Dobar sam s velečasnim Zlatkom Sucem, u stalnom smo kontaktu, dogovorili smo se da nas posjeti. Doletio je i proveo popodne s nama. Razgovarao je s pojedinim igračima, odslužio svetu misu u kapelici u sklopu našeg hotela. Drago nam je da je došao i čast nam je što je bio naš gost – rekao je Bilić na konferenciji za novinare u Klagenfurtu.
Slaven Bilić i inače je paslika Butkovićevog idealiziranog opisa prosvijećenog, mladog profesionalca koji se dramatično razlikuje od suvremene Hrvatske: odaje to gotovo amblematična situacija s press-konferencije održane nakon utakmice Hrvatska – Turska:
Nekakav nadobudni žurnalist isukao je navodno zgodno pitanje - Kakvu ćete glazbu slušati nakon te predstave?
- Molim sljedeće pitanje - ispalio je Bilić.
Još jedan sklon bizarnostima:
- Jeste li izgubili svoju hamajliju dok ste proslavljali Klasnićevo vodstvo?
- Što reći na takav upit, to su pizdarije.
Novinari su dakle sasvim prozreli o čemu je tu riječ, i ova to dva jednostavna pitanja, postavljena ne slučajno susljedno, u potpunosti otkrivaju: Jest, mi imamo izražen nacionalni naboj, ljubav prema domovini i ljubav prema Bogu., znao je govoriti Slaven Bilić, pa je sada i upitan o nacionalizmu, ali i o praznovjerju, na koje je uglavnom sveo patriotizam i vjeru.
Na to Bilić nije imao odgovora, štoviše, javnu je odgovornost odmijenila nesnošljiva opaska da su takva pitanja, a riječ je o dva presudna pitanja koja javnost može i treba uputiti Slavenu Biliću, obična pizdarija!
Za Bilića mahnito traganje za medaljonom s likom Ivana Pavla II nije pizdarija kad, umjesto da prati utakmicu, za vrijeme meča moli Sv. Antu da mu pomogne pronaći hamajliju na koju je taj medaljon sveo: Bilić naime čvrsto vjeruje da će mu takvi predmeti donijeti nogometni uspjeh, i to svođenje krunice na zečju šapu jednako je svetogrdno kao i svođenje medalje Svetog Benedikta – zaštitnika Europe i revnog borca protiv Sotone: vade retro… - na profani nacionalistički amblem!
Bilić je fetišist: vjerske su parafernalije njegov metafizički casco! Nije manje važno da je za Bilića utakmica nogometnih reprezentacija Hrvatske i Turske tek odraz gigantomahije, kozmičkog obračuna, pri čemu se diskretno uvodi motiv ogrješenja o prvu zapovijed Dekaloga: Jahve ima takmaca, jer uz Turke je tradicionalno Alah! Konačo, da ne širimo temu, izbor je dušebrižnika nogometne reprezentacije Hrvatske, a part od činjenice da nogometna reprezentacija Hrvatske uopće treba i ima dušebrižnika!, pao baš na velečasnog koji je karizmatičan po svojim stigmama – dakle po izvanjskim znacima vjere! Očito, Biliću i vjernicima hrvatske nogometne reprezentacije ti su izvanjski znaci prijeko potrebni, neophodni da bi vjerovali:
"Da su hrvatski nogometni reprezentativci predvođeni izbornikom Slavenom Bilićem produhovljeni pokazali su i dan uoči dvoboja s Poljskom na Europskom prvenstvu. U posjet im je, naime došao ni više ni manje nego velečasni Sudac.
Hrvatski izbornik stoga je na presici na Wörtersee stadionu pojasnio kako je došlo do duhovnog posjeta.
- Velečasni Zlatko Sudac jedan je od mojih prijatelja i pozvao sam ga da nam dođe u posjet. On se ni u jednome trenutku nije dvoumio.
Imao je velečasni Sudac puno posla.
- Razgovarao sam sam s njime, a i igrači su imali priliku sjesti sami i pričati. Mahom su svi to i napravili - otkrio nam je Bilić.
No tu zadaća gosta - namjernika nije završila.
- Nakon što je popričao sa svim igračima održao je Svetu Misu u kapelici pored našeg hotela - nastavio je Bilić. Osobito mi je drago što nas je posjetio Velečasni Sudac. Velika nam je čast što je došao kod nas. Daje nam duhovnu snagu - rekao je na kraju Bilić.
Duhovna je snaga iznimno važna u korpusu hrvatske nacionalne selekcije. Vjerska obilježja sastavni su dio gotovo svakog našeg reprezentativca. Poput smeđih narukvica s likom Gospe.
- Mislim da nas više od polovice ima ovakvu narukvicu - potvrdio nam je i motor pokretač većine hrvatskih akcija Luka Modrić.
Osim narukvica nose se i križevi, posebno onaj iz Međugorja. Vjera je snažna.
U stvari, narukvice iz Kine, koje koštaju 4 kune, igračima je nabavio vozač reprezentativnog autobusa Nenad Špoljarić. Odmah nakon susreta s Austrijom, drvene narukvice kupljene u Međugorju našle su se na rukama Mladena Petrića, Ognjena Vukojevića, Ivana Rakitića, Luke Modrića, Igora Budana, Ivana Klasnića, Stipe Pletikose, braće Kovač i izbornika Bilića. Drvene narukvice s 12 malih drvenih pločica, na kojima su sličice Gospe, Isusa, anđela i svetaca, postale su pravi hit i zaštitni znak vatrenih. Neki od njih toliko su oduševljeni njihovim dizajnom i toliko vjeruju u njihovu pomoć da se nisu zadovoljili samo jednom – Vukojević i Petrić na rukama nose po dvije međugorske narukvice."
Treba li još što dodati? Muss man darüber bilo što još schreiben?
Hoću reći: Možda to nije vjera, možda je to praznovjerje?
Što vam se čini?
Mislim, to, ovo neopisivo, što će Bilića progoniti do kraja života: to da mu je Bog prvo sve dao, a odmah potom sve uzeo u samo dvije minute!
To Biliću, kao vjerniku, nije jasna poruka?
Bog mu to poručuje: A možda su stigme lažni znaci, kaj misliš Slavene?
Meni se baš čini da je poruka nevjerojatno jasna: Biliću je, u inverznom obliku, tek vraćena njegova vlastita poruka: poruka vjere obila mu se o praznovjernu glavu.
'Uoči odlaska na Euro četiri meni jako drage osobe poklonile su mi četiri različita predmeta. Posvećeni križ iz Lurda te po jedan medaljon svetog Ante i pape Ivana Pavla', rekao je Slaven Bilić.
Vjerovanje u moć tih predmeta, uz čiju bi pomoć trebao polučiti sportski uspjeh, Slavena Bilića čini figurom koja za hrvatsku javnost ima katarzičan učinak, per definitionem: oslobađa nas čuvstava sažaljenja i straha!
Sažaljenja nad onima koji su utakmicu kanili dobiti uplivom nadnaravnog - protekcijom i izravnom intervencijom Svevišnjeg čijem su se zagovoru u svojim potrebama preporučili -, i straha zbog kojega je Rober Kovač, između produžetaka, bijesno bacio bočicu s vodom, povikavši: Svi ste se usrali, pička vam materina!
Kazao je to u kameru, dakle ne samo njima, nego svima, nama.
Izvucimo iz tog događaja pouku:
U Strahu i drhtanju Kierkegaard kaže: „Jedna stara izreka iz izvanjskog i vidljivog svijeta kaže: 'Samo onaj koji radi, dobiva kruh'. Začudo, izreka ne odgovara svijetu iz kojeg dolazi; jer izvanjski svijet podliježe zakonu nesavršenstva, i u njemu se opet i opet ponavlja da i onaj koji ne radi, kruha dobiva, da onaj koji spava, obilnije dobiva od onog koji radi…U svijetu duha je drugačije. Ovdje vlada jedan vječni božanski red, ovdje ne kiši jednako pravedniku i nepravedniku (Mt 5, 45), ovdje sunce ne sije jednako nad dobrim i nad zlim, ovdje vrijedi da samo onaj koji radi, kruh dobiva, samo onaj koji bijaše u strahu, mir nalazi…“
Tko je pregrmio strah i drhtanje postojanja, vjeru dobiva. Tad se u jedan čovjekov trenutak na osobit način Božjom milošću izlijeva vječnost.
Psalam 55
Upravitelju pjevačkoga zbora; uz žice; poučna pjesma; od Davida.
1 Poslušaj Bože, molitvu moju i ne skrivaj se vapaju mojemu!
2 Pazi na me i daj mi odgovor! U jadu svojem lutam okolo, smeten sam
3 Zbog prijetnja neprijatelja, i vike bezbožnika; jer dižu na me zlo i u gnjevu progone me.
4 Srce mi se grči u grudima, spopadaju me strahovi smrti.
5 Strah i trepet nasrću na me, groza se svaljuje na me.
6 Tada želim: "Da bih imao krila golubinja: odletio bih odatle i mir bih našao!
7 Jest, daleko bih odletio u daljinu; pustinja bi mi bila postojbina.
8 Utočište bih brzo potražio sebi od bijesa bure, od vihora."
9 Upropasti ih, Svemogući, pometi im jezik, jer vidim nasilje i svađu u gradu.
10 Oni ga okružuju danju i noću kao svoje vlastite zidove; unutra vladaju zlodjela i nevolja,
11 Usred njega bezbožna djela, s trga njegova ne odlazi tlačenje i lukavstvo.
12 Jest, nije neprijatelj koji me tako grdi: to bih podnio; ne udara na me mrzitelj moj: ja bih se skrio od njega.
13 Ne, ti si, čovjek kao ja, prijatelj moj, pouzdanik moj.
14 S kojim sam pouzdano općio, u povorci svečanoj hodio u kuću Božju.
15 Neka ih dostigne smrt, neka živi siđu u podzemni svijet, jer je kuća njihova, srce njihovo puno zloće.
16 A ja prizivam Boga; Gospod će me spasiti!
17 Uveče, u jutro i u podne tužit ću i uzdisati; on će čuti glas moj;
18 Dušu će moju otkupiti za mir iz boja proti meni; jer ih je mnogo bilo oko mene.
19 Bog će čuti; duboko će ih saviti, on, koji stoluje odvijeka, jer se ne popravljaju, jer ne štuju Boga sa strahopoštovanjem.
20 Svaki stavlja ruku svoju na prijatelja, pogrđuje savez svoj.
21 Glatka je licemjerna riječ njegova, ali mu je svađa u srcu; riječi su njegove blaže od ulja, ali su mačevi.
22 Baci na Gospoda brigu svoju, i on će te uzdržati; on ne da da se pravednik ikad poljulja.
23 Ali one, Bože, rušiš u jamu grobnu; ljudi puni krvi i prijevare ne sastavljaju polovine dana svojih. A ja se uzdajem u tebe.
Isus je uzor i u sportu
Gledajući na sport s kršćanskog stajališta, Marko Rašić ističe: »Tko se bavi sportom, traži život: zdravo tijelo, okretnost, hitrost, težnju postići ciljeve koji su dosta teški, pošteno suočenje s drugim protagonistima; dakle to je disciplina, životno pravilo kroz koje mladi čovjek sazrijeva, pristupa životu koji nije jednostavna igra nego ozbiljna sistematska konstrukcija koja se sastoji u izravnom suočenju s drugim osobama i događajima koji obogaćuju čovjeka te ga vode uvijek prema višim i težim ciljevima koji bi trebali biti adekvatni za zadovoljavanje temeljnih duhovnih, moralnih i socijalnih potreba. Dakle, sportska aktivnost uvijek se odnosi na čovjeka i na njegovo integralno sazrijevanje, ostvarenje, a u tom kontekstu mi kršćani moramo imati u vidu i temeljni nacrt kršćanske antropologije prema kojoj je čovjek 'Božja slika'. Za nas kršćane jedini čovjek u povijesti koji je u potpunosti ostvaren jest Isus Krist, koji je ujedno i jedini model potpunoga čovjekova ostvarenja. To potvrđuje i II. vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes kad kaže da 'tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom'. Stoga svaki sportaš koji se doista želi ostvariti pozvan je da slijedi Njega, koji je put, istina i život.
Da bi mlada osoba postala čovjekom po kršćanskoj mjeri, sport je itekako od velike važnosti, ali treba reći da je to samo prva stuba u izgradnji osobnosti. S druge pak strane treba također napomenuti da sport, kao i svaka druga ljudska stvarnost, nije 'sve', niti je 'apsolutan' nego sport ulazi u jednu sferu neprekidnog stvaranja i sportska aktivnost nije odvojena od Božjeg spasenjskog projekta i upravo zato Crkva se zanima za sport iz razloga jer se zanima za čovjeka, a čovjek je upravo taj koji tvori sport.«
U sportu je normalno da se želi pobijediti, biti najbolji, ali porazi su nužnost. O tome kako prihvatiti poraz, mr. Rašić savjetuje: »Poraz je situaciju koja omogućuje shvatiti određene ograničenosti, pa sportaši, premda su svjesni svoje nadarenosti i sposobnosti, uviđaju da su odjednom postali slabi, siromašni. I unatoč tomu što žele pobjedu, često nisu sposobni realizirati taj projekt i tu nadu. Tako zapravo sportski poraz može postati lijepa škola zanemarene kreposti koja se zove poniznost.
Naime, određeno natjecanje, utakmica može biti itekako lijepa molitva koju sportaš može samo u poniznosti moliti. Ne mislim ovdje na onu molitvu koja bi se molila prije utakmice kako bi se pobijedilo, nego na samu igru koja postaje molitva. Igra, ako je dobro igrana, ako su poštivana pravila, suci, navijači, itekako može postati lijepa molitva. To je rekao i sam sv. Pavao: 'Kad jedete ili pijete, ili bilo što drugo činite, činite na slavu Božju.' To je zapravo velika kateheza i vjerujem da većina naših sportaša to razumije. Proslaviti Boga u svome tijelu - to je zadatak svakoga kršćanina, a sportaši su za taj poziv privilegirani jer ih je Bog posebnim talentima nadario. I sport gledan u ovom svjetlu nije više samo simbol ili metafora kršćanskoga života nego postaje duboko kršćansko iskustvo.«
No da bi sportaši vjernici upravo tako shvaćali sport, odnosno da bi za sportske susrete bili spremni ne samo fizički, psihički nego i duhovno, nužno je da imaju svoga svećenika koji bi se za njih brinuo i bio im na raspolaganju. Neki su se klubovi kod nas već javljali s takvim željama, što je Rašiću poznato i što on smatra opravdanim.
»U svijetu to postoji, u nekim državama to se razvilo jako kvalitetno. U gotovo svim talijanskim nogometnim klubovima svećenik redovito dolazi igračima, s njima razgovara, na raspolaganju je za ispovijed, slavi se misa. Često sam bio svjedok kako svećenik a nekada i sam biskup zajedno sa službenim komentatorom komentira prijenos utakmice. U Španjolskoj je to još razvijenije gdje je svećenik non-stop prisutan među igračima, s njima ide i u karantene, igrači mu se povjeravaju i tako na neki način olakšavaju svoju nervozu i strah pred utakmicu, organiziraju se duhovne vježbe, duhovni nagovori, hodočašća, strogo je definiran program rada itd. U Njemačkoj ta praksa također postoji, ali u manjoj mjeri i situacija se razlikuje od regije do regije. I u mnogim drugim zemljama pastoral sportaša postoji negdje u većoj mjeri negdje u manjoj mjeri.«
LJUBLJANA - Nekadašnji ljubljanski nadbiskup Franc Rode u jednom je razgovoru za slovenski radio u utorak, uz ostala aktualna pitanja, komentirao i rezultate europskog nogometnog prvenstva, uvrstivši i nogometnu oholost među grijehe suvremenog svijeta kojim dominiraju razlike između bogatih i siromašnih.
U razgovoru, čije su naglaske u srijedu prenijeli i ostali mediji, Rode je rekao da mu je drago što su Francuzi u svojoj skupini na početku igrali samo neriješeno s Rumunjima, te da mu isto tako nije krivo ni zbog poraza Italije od Nizozemske sa 0:3.
"Francuzi se ne znaju nositi s pobjedama, nakon njih postanu previše oholi", rekao je Rode navodeći da je iz istog razloga dobro što su Talijani izgubili od Nizozemaca. Rode je pritom spomenuo da su mu u Vatikanu prije dvije godine pohvalili igru slovenske reprezentacije, koja je igrala u istoj kvalifikacijskoj skupini za europsko prvenstvo s Italijom, koju je u prvoj utakmici pobijedila sa 1:0.
Kardinal Rode, koji sada vodi vatikansku kongregaciju za redovnike, u razgovoru je naglasak dao na "proždrljivost" suvremene potrošačke zapadne civilizacije koja nemilosrdno uništava prirodne resurse, rekavši da se slaže s Papom da potrošački kapitalizam može biti opasniji od komunizma jer udovoljava najnižim nagonima.
"Potrošačko društvo je društvo egoista i ako se ne naučimo dijeliti s drugim ljudima, naša će civilizacija doći u tešku krizu", rekao je Rode.
Kako su prenijeli slovenski mediji, on je kao europsko društvo u kojemu ima najmanje socijalnih razlika i najviše solidarnosti istaknuo Dansku, a kao državu u koju se ne treba ugledati Rusiju, u kojoj društveno bogatstvo "kontrolira šačica ljudi", dok 80 posto stanovništva "živi kao u vrijeme SSSR-a".
Miljenko Jergović
Sada smo poraženi od Turske, koja najvjerojatnije neće biti prvak Evrope i koju naši nogometni kroničari i nakon poraza proglašavaju lošijom od nas, čak i najlošijom ekipom na ovome prvenstvu. Ali to je samo način da utješimo sami sebe, jer niti su Turci najlošiji, niti smo mi imalo bolji od njih. Ono u čemu su nas pobijedili nije samo igra, što smo i sami shvatili kada smo ovih dana nogomet stavljali ispred svega ostalog, kada smo više od polovine sadržaja svojih novina, izravno ili neizravno, posvećivali ovome prvenstvu, a pogotovu kada smo na svoju stranu zazivali dragoga Boga, Blaženu Djevicu i sve svece.
Naime, ukoliko ima kakve metafizike nad nogometnom igrom, ako Gospodin prati direktne prijenose, pa još na Hrvatskoj televiziji, ako se igre tiče ono što piše u Bibliji, kao i ono što je, grmeći protiv nogometne oholosti, propovijedao slovenski kardinal i visoki vatikanski dužnosnik, nadbiskup Rode, tada smo od Turske izgubili jer nismo bili dovoljno krotki i jer smo se, unaprijed, uzvisili u pobjedi i ponizili u porazu. A što to zapravo znači moglo se vidjeti iz suprotnoga primjera: dok su nakon utakmice naši gorko plakali, jer su im nakon tolikih muka već bili popustili živci i jer su se njihove nade raspršile kao što se u smrtnome času nevjerniku rasprši svaka nada, vratar turske reprezentacije, stari Rustu Recber, išao je od jednoga do drugog, grlio ih i tješio, kao da je došao u komšijsku kuću na žalost.
Eto, ako nogomet nije samo igra, ako u njemu ima ikakvog višeg smisla i ičega onostranog, to je ono na čemu je Turska zaslužila pobjedu. Krotkost i smjernost preporučuju se i u Kuranu i u Bibliji, a navodno se spominju i u priručnicima za samopomoć. Ne, razumno gledajući, nipošto to nije bio naš najstrašniji nogometni poraz. Kada ga se sjetimo za dvije-tri godine, neće nam na um pasti da smo mogli biti prvaci Europe. Nikako to nismo mogli biti. Dogodilo se Grcima i neće više nikome još jako dugo.
* Dan kasnije, Fabio Capello u intervjuu Jutarnjem listu tvrdi:
Izgubili ste zbog straha
- Gledao sam sve utakmice hrvatske reprezentacije na Euru 2008. Na svakoj, pa i na onoj koju ste izgubili protiv Turske, ostavili ste izvanredan dojam. Vaša momčad ima golemi potencijal i mogućnosti, a to ne može umanjiti čak ni poraz u četvrtfinalu. Protiv Turaka ste izgubili ne zato što ste bili slabija momčad, nego upravo suprotno, ponajprije zbog toga što ste u meč ušli previše impresionirani. Vaši su igrači bili uplašeni, a tog straha nisu se oslobodili za cijele utakmice. I to je na kraju presudilo da Turci idu dalje.
Kaj je potrebno da vam to Capello kaže? Pa to sam vam mogao, i jesam, i ja kazati.