|
petak, 20.06.2008.
Desert
Denis Kuljiš
«Pitate čime smo pobijedili konkurenciju?», kaže Nenad Kukurin, vlasnik kastavskog restorana «Kukuriku» koji se upravo vratio iz Rima, gdje su on i njegov chef, Robert Kličković, trijumfirali u kuharskom showu RAI 1, koji svakoga dana gleda tri do četiri milijuna ljudi. Glasuju televotingom, pa je pobjeda u ciklusu «Il Campanile del Mediteraneo» zapravo manji korak za ova dva poduzetna momka iz domaćeg ugostiteljskog miljea, a veći za hrvatsko čovječanstvo, jer su nastupili kao nacionalni tim, ne ističući previše ime svog restauranta, koji se ionako obraća bogatijoj, probranoj klijenteli, a ne masi koja prati jutarnji kolaž-program talijanske javne televizije. «Prvo smo nastupili u četvrt-finalu», objašnjava Kukurin, «protiv jednog elitnog židovskog restorana iz Rima... « Ideja ovoga kruga natjecanja bila je da se usporede napori kuhara rzaličitih kultura iz oblasti Sredozemlja. Židovska zajednica u Rimu starija je od Krista, a sinagoga najstarija bogomolja u gradu. «Fini restoran, ali nisu imali izgleda protiv našeg tajnog oružja...»
Objašnjava kako po propozicijama imaš šesnaest do sedamnaest minuta za pripremu jelu, a njegova kuharska filozofija, ionako ne uključuje veliko krčkanje: vrhunske prirodne namirnice domaćeg, kvarnerskog podneblja, ovlašna termička obrada, prvenstveno ideja i kompozicija, a ne silna elaboracija, koja poništi izvorni okus. «U restoran ionako ne dolaziš ni gladan, ni žedan – hoćeš da te hrana uzbudi, a ne zasiti!» kaže Robert, nevjerojatno okretan tip, po cijeli dan u akciji – sam nabavlja namirnice za «Kukuriku» i još jedan tappas-bar koji je nedavno otvorio u Rijeci sa sličnim kuhanjem malih jela namijenjenih poslovnim ljudima koji dođu popiti čašu vrhunskog vina. Usto je on svoj vlastiti maitre d' i glavni natkuhar, te poduzetnik koji upravo dovršava prekrasan luksuzni hotel u kastavskoj palači iz 16. stoljeća, gdje će se «Kukuriku» najesen preseliti, u restortansku salu sa četrdeset mjesta, manju od sadašnje, ali s tri puta većom kuhinjom. Susrećeš ga na svakom koraku, i u svakoj uličici minijaturnog istarskog gradića nasukanog ovdje na visove Liburnije iznad Opatije, ali to je sasvim očekivano znaš li da je jedan Bernard Kukurin još u 16. stoljeću bio gradski kapetan: Kukurini tu neumorno ordiniraju – urdinaju - već četiri stotine godina.
A što je bilo tajno oružje s kojim je smlavio židovske rimske chefove? Šparoge, jašta divlje, i te su njegove jako tanke, mlade i svijetlozelene, a daje ih sirove, pa mladi češnjak koji izgleda kao mladi luk, ali ima svoj okus, zatim paška skuta (naša ricotta) i kvarnerski škamp, također nekuhan, onako prirodno čarobno sluzav poput kamenica... Nigdje u svijetu nema škampa poput kvarnerskih, koji galopiraju po naročitom plavom mulju zaljevskog dna, na dubini od pedeset metara. To zna Nenad, znam i ja, a kaže to i Arrigo Cipriani, najčuveniji ugostitelj na svijetu, vlasnik venecijanskog «Harry's Bara» gdje je Ernest Hemngway uz cugu jeo tostirane sendviče s rapskim škampima ili, što bi se danas reklo – tappase. Od ovih neusporedivih divota, Kukurin i Kličković složili su «Kvarnersku salatu», za začinom od maslinova ulja – Belićeva ili Ipšinog – koje zasiti površinu sirovog povrća i ribe. Glavno jelo bio je jedan ombolić, janjeći file u umaku od timijana, s «Istarskim krofom», što je adaptacija čuvenog regionalnog narodnoj jela – Labinskog krofa, koji se pravi od krumpirova tijesta, puni sirom, orasima, grožđicama i bosiljkom, zbilja neobičan njok, koji podsjeća na goermknedle, samo što se ne kvasa, i nije sladak, nego slan – ali to su ta neka naša čudesa na periferiji ekumene Republike sv. Marka, što se kao magistrala pružala na Istok, odakle su nam došle svakojake đakonije, koje su oplemenile naše brašnjave pogače od pšenice ili krompira...
«A u polufinalu, što ste kuhali u polufinalu?» pitam nestrpljivo. E, tu ih je dočekao opasan protivnik, Španjolac, romanski izazivač praktički na domaćem terenu, koji je nastupao protiv naših romantičnih Slava, pogrdno također zvanih Šćavi, jer su se prije pet stotina godina iskrcali na venecijansku rivu onako izvorni i divlji, poput Kanjošća Macedonovića. Ali to ne vrijedi za Nenada Kukurina, koji perfektno govori talijanski, te ima besprijekorne manire iskusnog ugostiteljskog operativca, pošto je šest godina konobario u kultnom tršćansklom restoranu «Il Grignano», kod dvorca «Miramare», koji je sedamdesetih bio nezaobilazno gastronomsko odredište mnogim Zagrepčanima, u svakom slučaju mojim roditeljima i meni (a sad ga vodi jedna naša ženska).
Dakle, protiv Španjolaca išlo se bezobzirno. Šampijer. Isfiliran sirov, crudo, maslinovo ulje Ipša i limun, izblendirano (u Veneciji konobar ti taj vinegretić zapjeni vilicom). Čime ti možeš potući kovača, i zašto da ga kuhaš, ili pečeš, uništavaš to tkivo koje kao da je od morske pjene, s memorijom mora u okusu? A na to pobjednosno lako jelo – secondo - težak file od vepra u umaku od crnog tartufa, koji Kukurinu pribavlja njegov tartufar Goran Karlić. «Vepar nalazi i jede tartufe u šumi, a mi ovdje malo okrećemo stvar, i to je priča, kakvom moraš popratiti svaku gastronomsku kreaciju!» Gledateljstvo je priču progutalo, i tako su pretposljednjeg dana svibnja, dospjeli u finale emisije koja se, zapravo, zove «Il prova del cuoco», dakle «Kuhar na kušnji», «Kušanje kuhara», ili što kako bi Splićani nesumnjivo izvrnuli – «Izij koga».
U finalu dočekao ih je grčki kuharski par, što je i realno, jer je to opet jedna velika mediteranska kuhinja, zanimljive zapletene historije u kojoj Orijent igra veliku ulogu, što, kao i u popularnoj glazbi, daje brze rezultate, no ipak ne na onoj sofisticiranoj razini kojoj teže Nenad i Robert. Uvjeravam ih: «Da je restoran u Italiji, već biste osvojili jednu Michelinovu zvijezdu, siguran sam, bio sam u jednom s dvije blizu Ravenne, nije bio ništa bolji, časna riječ, a od vina zapamtio sam samo 'Predapio di Predapio', ali zato što je iz toga Mussolinijeva rodnog sela..!» Oni ozbiljno klimaju glavama, jer su im i drugi ozbiljni ljudi to govorili, ali znaju da još moraju puno učiti, učiti, pa raditi, raditi, čemu je gotovo religiozno odan naročito Robert, formiran napola kao Nijemac, dok je Nenad od onih koji će kroz sve otplesati, kao Talijan, da seriozna ozbiljnost nikad ne zasjeni v edre crte njegova lica.
Na Grke išlo se todo modo, svim sredstvima. Prvo – salata od svježih lisičarki. Chantrelles, to je kult tragača po našim šumama, koji se može usporediti jedino s obožavanjem smrčka, ili s klanjanjem jestivoj Amaniti, dobroj blagvi, dostojnoj jedne Blagavadgite, te štovanju Boletusa, vulgo vrganja, jurčke. Lisičarku su uzdigli u klasični kulinarski status Francuzi, za Talijane, to je egzot, a K. Und K. dostojno su ga opremili – jasno, maslinovo ulje, pa češnjak na listiće, onda one malešne na suncu sušene rajčice, jabučni ocat, sol i papar. Da bi to pretvorio u toplo-hladnu salatu, entree, Nenad je pofrigao na maslinovu ulju nekoliko jakovskih kapica.
Za glavno jelo, donio je pak trilju od kamena, porcijašicu, strašnu stvar iz mora, koju mnogi ne razumiju – jakog fosfornog okusa, koji se pojačava kako riba stoji, iz sata u sat, ta prugasta morska vižla, koja čuči iz kamena i vreba mičući brkovima poput Taras Buljbe, puno je uzvišenije biće iz dubina od kakva lijena zubaca, stupidne orade, ili neozbiljnog oslića. Robert je zarolao trilje u lake prezle, blanširao ih, posuo ružmarinom i pinjolima, pa položio na jastučiće od blitve, od koje mi ne možemo i ne moramo pobjeći, kad god se kaže «riba».
Budući da je bio finale, ponudili su za desert «Rapsku tortu» koju proizvodi tradicionalna slastičarnica «Wilma» u Rabu, prema receptu neizmjenjenom trista godina.
Ova jela samo su pola priče – uz to sad idu vina, koje Kukurin uvijek daje na čaše i mijenja sa svakim slijedom, počinje pjenušcem, a završava velikim šampanjskim izljevom, dok su između toga sjajni novi radovi naših istarskih vinara, koji su postali silno ambiciozni, kao i ovaj četrdesetitrogodišnji momak, koji se pretvorio u uspješnog gastronomskog poduzetnika. Tu je, dakle, bila već dovoljno slavljena Kozlovićeva Malvazija, njegova barikirana Akacija, koja odiše crnogorično, pa Krauthaker, koji se zbilja neviđeno digao. Maslinova ulja – treće je uporište trijade «force de frappe». Maslinarstvo se u nas, no nadasve u Istri, pretvorilo u pokret, kojem se ljudi odaju iz strasti, da se prave važni, ili radi para, svejedno, ali to je postala stvar koja široko zahvaća, pa se pretvorilo u jednu priču, bez koje ne možeš ni u ovom poslu.
Što pokreće Kukurina, kakve su, zapravo, njegove ambicije? Kaže da je odrastao u restoranu, jer je njegov otac držao prvi «Kukuriku», otvoren 1967. dolje na morskoj obali, u Voloskom. Otac je restoran prodao, a Nenad je poslije radio kao konobar, najviše u Italiji, stekao puno znanja te odlučnost da će obnoviti ono što mu je izmaklo po nasljednoj liniji, ali u samom rodnom Kastavu, da se sve poveže u jedno... Tu je iznajmio lijepu zgradu ispred gradskih zidova i vijećničke lože, pa 1998. otvorio «Kukuriku», koji je ubrzo privukao publiku kojoj se i danas pretežno obraća – Zagrepčane, zatim riječke poslovnjake, te jako informirane strance koji se zapućuju na istraživačku turu po istarskim znamenitostima, od kojih se neke mogu jesti.
Što pak pokreće mladog, dvadesetisedmogodišnjeg šefa Roberta Kličkovića? To je sjajan, ozbiljan mladi čovjek, dijete naših gastića iz Garmisch-Partenkirchena, bavarskog turističkog mjesta koje obiluje grand-hotelima gdje se jedino može naučiti majstorski zanat visoke kuhinje (i Arrigov tata Cipriani, koji je zapravo pokrenuo čuveni venecijanski bar te prijateljevao s Hemingwayom, učio je kao kalfa u jednom njemačkom hotelu). Robert je završio i srednju ugostiteljsku, a to je ondje ozbiljna stvar, tri godine stvarnog tesanja vještine i nauke, koja u odnosu na naše jadne, usmjerene ekonomske škole kuharstva i konobarstva, izgleda kao astronautički tečaj u odnosu na skok sa štaglja s kišobranom.
Robert je prvo šest godina naukovao u bavarskim restoranima, a zatim godinu dana proveo na Tajlandu, u Phuketu, pa malo izučio orijentalno kulinarstvo koje, naglašava, nema nikakve veze s Mediteranom. Oba autoriteta u «Kukurikuu» odbijaju kao blasfemiju svaku pomisao na neki takav utjecaj ili nekoć pomodni «fusion».
Robert kaže da je kuhinja kao vojska. Red, rad i disciplina. Beskonačno učenje. Koje nije toliko samozatajno, jer se ipak svodi na obilaženje svjetskih, nadasve talijanskih restorana i kuhinja. Dug je put pred njima, ali ih sigurno vodi zlatna zvijezda koja blista u daljini - ona Michelinova.
|
- 10:50 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
aha, koja je to umjetnost . spajati 1. i 2 . aromu .kod mene ne bi prošao svježi škamp . Taras Buljba fosforna riba hmmm ne znam.Krauthaker je vjerojatno sauvignon lisičarke nisam jela godinama...sada znam koga ću tražiti u Rijeci;) jao ,da sam bogata imala bi kuhara ,uz vrtlara naravno
mladi češnjak koji izgleda kao mladi luk ;))) a kako bi drugačije izgledao;))) (lolina 20.06.2008. 14:45)
Svježi su škampi prava divota! Očistiš ih - iako Kizo misli da je to gubitak vremena - repove nakapaš uljem i limunom, da zasiti površinu sirot/vog raka, posoliš krupnom morskom solju, popapriš, i staviš u frižider da se jelo rashladi. Mogu ti kazati da je sve ostalo čisti gubitak vremena, iako ja buzaru volim više od buraza, kojeg nemam, ali, da imam, više bih... itd. (vidim da je sad popularno tako završavati rečenice). Inače, gdje si ti meni? Vrtlara bi htjela imati svaka žena, a kuhara čovjek mora imati, bio bogat ili ne; predlažem nekoga iz ovog kruga: Alice Waters, Paco Roncero, Ferran Adria Acosta, Marco Pierre White, Thomas Keller, Heston Blumenthal, Pierre Gagnaire. (NEMANJA 20.06.2008. 16:13)
Best Restaurants in France:
Pierre Gagnaire, Paris Michel Bras, Laguiole Guy Savoy, Paris Alain Ducasse, Paris Le Meurice, Paris Arpege, Paris Le Cinq, Paris Auberge d’Ill, Illhauseern-Alsace Trois Gros, Roanne La Tupina, Bordeaux
Best Restaurants in Britain:
The Fat Duck, Bray, Berkshire Gordon Ramsay, London Tom Aikens, London St John, London Sketch (Gallery), London The Waterside Inn, Bray Nobu, London The Connaught, London Le Manoir aux Quat’Saisons, Oxford Hakkasan, London The Wolseley, London Yauatcha, London The Ivy, London Le Gavroche, London
Best Restaurants in the United States:
French Laundry, California Per Se, New York Jean Georges, New York Chez Panisse, California Charlie Trotter, Chicago Gramercy Tavern, New York Masa, New York WD50, New York Spice Market, New York Manresa, California (NEMANJA 20.06.2008. 16:18)
Evo i vrtlara. Dobro, nisu baš samo vrtlari, nego najbolji dizajneri vrtova i krajolika u Europi prošloga stoljeća, ali, znali bi što s tvojim ružičnjakom:
Harold Ainsworth Peto Miguel Arjona Erik Gunnar Asplund Eduard Bru Fernando Caruncho Gerard Ciołek Brian Clouston Sylvia Crowe Ernst Cramer Silvia Decorde Bet Figueras Ian Hamilton Finlay Adriaan Geuze William Gillespie John St. Bodfan Gruffydd Ralph Hancock Robert Holden Preben Jakobsen Geoffrey Jellicoe Charles Jencks Peter Latz Ricardo Librero Thomas Mawson Russell Page Vita Sackville-West Jorge Subirana Nicola White David Roland Bernard Blareau François Goffinet Dan Pearson Benoit Fondu Arthur Shackleton Aurelien Liutkus
Mada, opet, ja bih, kad bih mogao, uvijek za vrtlara izabrao Wittgensteina. Zašto? O tome baš i ne volim govoriti, u skladu sa sedmom tezom. (NEMANJA 20.06.2008. 16:23)
Nego, maheri, zna li netko i može li mi skinuti fotku ovog bazena? Upravo tu fotku - ostale imam, no ova ja najbolja, najveća, s najboljom atmosferom, a i bazen se vidi u celosti, jeste. Inače, imam ja te fotografije u AD već desetak godina, ali ne znam zašto idioti ne stavljaju takve fotke 1024 X nekoliko, pa da se vidi raskoš. Kreteni: slika privodi vjeri bolje od 1000 riječi, i umjesto da na te idiotske sajtove stave postere, oni lijepe poštanske marke od razglednica. Kreteni, da bi li debili. (NEMANJA 20.06.2008. 17:44)
Bio sam u Kastvu prosle srijede, ljudi nisu normalni sta su nam skuhali! Tko god moze neka skupi malo novaca i ode u Kukuriku i proba vrhuhunsku kuhinju, uslugu, vina... hedonizam bez granica! (fortunaefilio 20.06.2008. 20:42)
A zakaj? (NEMANJA 21.06.2008. 02:12)
nastranu to što smo izgubili od Turaka na ovom natjecanju koji sponzorira Ožujsko pivo... Nemanja... kad se dionice banaka prodaju ispod njihove nominalne vrijednosti na NYSE, kad se više ne može djelovati na likvidnost spuštanjem eskontne stope zbog inflacijskog pritiska, kad inflacija nije posljedica pregrijane ekonomije nego rastućih troškova osnovnih inputa, kad se 'shaddow banking system' težak 10 trilijuna dolara počinje okrivljavati za potpunu impotenciju regulative, kad se hedging više ne može prakticirati bez autodestruktivnih posljedica, kad nezaposlenost raste zajedno sa rastom cijena i stagnirajućom ekonomijom uz rekordne proračunske deficite, kad glavni ekonomski i financijski autoriteti davaju potpuno kontradiktorne izjave i kad postaje svima jasno da nitko ne zna koliko je loše ono što će se dogoditi, ali se svi slažu da će biti jako loše... Nemanja, druže... počelo je... btw, onaj tekst od Kanta... 'Religion within the Limits of Reason Alone'... ono o radikalnom zlu... ono netko treba prevesti, ono je totalna zajebancija na račun ljudske prirode i licemjernog 'božanskog' u čovjeku na čiju interpretaciju imaju autorska prava samo spiritualno prosvijetljeni pojedinci koji ne jebu žene, šareno se oblače i rijetko se smiju... znam da sam dosadio sa Kantom i da on nema veze sa Jergovićem, ali čovjek ima nevjerojatan smisao za humor koji je skriven ispod ultra-suhparnog teksta... a ruku na srce, teško da se ono što on piše može ikako jednostavnije napisati... vidi ovaj ulomak... ja sam podebljao 'smiješni dio'... That “the world lieth in evil” is a plaint as old as history, old even as the older art, poetry; indeed, as old as that oldest of all fictions, the religion of priest-craft. All agree that the world began in a good estate, whether in a Golden Age, a life in Eden, or a yet more happy community with celestial beings. But they represent that this happiness vanished like a dream and that a Fall into evil (moral evil, with which physical evil ever went hand in hand) presently hurried mankind from bad to worse with accelerated descent;* so that now (this “now” is also as old as history) we live in the final age, with the Last Day and the destruction of the world at hand. In some parts of India the Judge and Destroyer of the world, Rudra (sometimes called Siwa or Siva), already is worshipped as the reigning God – Vishnu, the Sustainer of the world, having some centuries ago grown weary and renounced the supreme authority which he inherited from Brahma, the Creator. More modern, though far less prevalent, is the contrasted optimistic belief, which indeed has gained a following solely among philosophers and, of late, especially among those interested in education – the belief that the world steadily (though almost imperceptibly) forges in the other direction, to wit, from bad to better; at least that the predisposition to such a movement is discoverable in human nature. kakvi restorani... kakva gastronomija i slični poroci dekadentne hiper-buržoazije... u ponedjeljak službemo počinje 'lom' i snage zla će iz sveg glasa zavapiti da je to kazna koju smo zaslužili i koju ne možemo izbjeći nego je šutke trebamo pretrpjeti... Nemanja, druže... ne prepušaj se defetizmu koji će distribuirati svim kanalima distribuirajući krivnju na cijelo čovječanstvo... znamo tko je kriv... znali smo to oduvijek... kriv je Mithad Tanović, Propelerska 19, 22 000 Šibenik. On ima zapis od nekog hodže u kojem nas sve proklinje jer da samo tako može izlječiti zglobove koji su mu stradali zbog reumatske groznice izazvane zanemarenim granulomima... on je kriv! Nadji ga i ubij ga! (pooka 21.06.2008. 11:41)
.. kao prvo : skampi su zakon ( osim pohanih piceka ) ; kao drugo : kaj se svi cude Turacima, pa tu su uokolo bili petsto godina , ti bokca ! (cveba 21.06.2008. 12:49)
Kasniš pooka kasniš , TO smo ovdje davno prožvakali . kapitalizam , banke, tržište , putin ,nafta ,biogorivo , gladni mali rusi... koja je tvoja strategija? (lolina 21.06.2008. 14:17)
Pooka, tebi je za sve u životu kriv Mitke Tanović! Evo, prizao si i sam, samo to drugi ne znaju: Pokojni Stipe Šuvar je jednom rekao da su mu za sve u životu krivi Srbi i Hrvati. Meni eto nisu. Meni je za sve u životu kriv Mithad Tanović – Mitke. Sreo sam ga ranih osamdesetih dok smo zajedno u redu čekali za Faks Helizim. Mitke je meni u životu rekao samo jednu rečenicu. I to mi je tiho šapnuo, a ja mu nisam ništa odgovorio. Onda se okrenuo, jer je bio ispred mene u redu i više me nikad nije ni pogledao. Rekao mi je (citiram): Ja jedini na svijetu znam k'o je u stvari Faks Helizim. Ja sam pomislio: e jebe mi se i za tebe i za faks helizim, samo da ja dođem na red i odnesem staroj taj prašak pa onda idem s prijateljima vezivat po ulazima ljudima kvake jedne za druge pa im onda pozvonit, a onda, kad oni ne mogu otvorit vrata ni jedni ni drugi nego samo malčice, tek toliko da nam psuju majke i tako to, a onda da se mi smijemo. I dobro, prođe pet-šest dana, zaboravim ja i na Mithada i na faks i kunjam ujutro, jer mi je škola popodne, kad odjednom vika i galama, kuka Mithadova majka sa balkona, eto ti i Milicije, eto ti i Hitne pomoći pa se ja na brzinu obućem i istrčim vanka da vidim i ja što se događa. Pa izađem ispred zgrade i pogledam gore, a na vrhu zgrade stoji Mithad i gleda u nebo. A na njemu neki kostim skrpan od onih platnenih vrečica faksa helizima, sve na njemu piše faks helizim, faks helizim, faks helizim, a oko vrata je vezo onu crvenu zastavu: proleteri svih zemalja, ujedinite se. I svi mi počnemo vikati: nemoj Mithade, nemoj Mithade, a Mithad gordo spusti pogled sa nebesa i uperi ga u daljinu, ispruži hitro ruke, malo savije koljena i sa potpunom sigurnošću u svoje moći, snažno se odrazi u neku svoju avanturu i počne padati ravno na mene. I vidim ja Mitketa kako se smiješi i gleda naprijed dok mu oni silni faks helizimovi po kostimu postaju sve veći i veći u mojim očima i taman da će me poklopiti, kad Mithad malo uspori i počne se vračati nazad. I svi počnu govorit: Auuuuuu....samo ja šutim usran i upišan. A Mitke se smije i visi na materinim lastikama. I ode Mitke u Popovaću ili Vrapče ili na Ugljan, ne znam, a ja i dan danas kad nešto idem kupit prvo na kasi pitam: Ima li kod vas Faks Helizima? Jer ja mislim da bi bolje proš'o da me krdo nosoroga napadne nego da vidim policu sa dvjesto vreća Faks Helizima. (NEMANJA 21.06.2008. 16:30)
..kad je pokojna Maja Mihovilovic bila isla u penziju onda je cistila svoje ormare na rebarskoj psihijatriji i otkrila desetke kutijica sa praskom Coral ( za zensku celjad : detergjent za na ruke prati ), eto, bila je velika dama i sjajna doktorica, ne bi odbila poklon zahvalne pacijentice ali ga nije nosila doma . (cveba 21.06.2008. 18:14)
U taj Kukuriku čovjek ne smije doći gladan niti halapljiv; mislim da je uputno prije dolaska rezervirati mjesto i doći blago nadimljen. Trava mora biti kvalitetna jer je i ono što slijedi takvo. Kad vas pitaju koliko sljedova, nipošto ne recite - tri! Odabrati manje od pet je grehota kad ste već tu, a i nipošto im se ne petljati u izbor vina! Dakle, ne pametovati nego se prepustiti majstorima i, svakako, ne žuriti! Kuhinja Kukuriku je meditativno hranjenje uz neizbježan žal što svaki ručak ili svaka večera ima svoj kraj, pa tako i taj. Dragi Nemanja, rado bih vas pozvala na večeru. U rujnu, recimo. (kućna pomoćnica 22.06.2008. 11:49)
Vrlo rado! Kad dođe rujan ionako sam nujan. Nije nužno da dođete nadimljeni, jer ono što ćete doživjeti ionako će vam sličiti na san, kao da ste nacrtani. (NEMANJA 22.06.2008. 12:37)
|