NEMANJA: SMIRENOUMLJE

MOLITVA SRCA i ŽIVOT PO SOPSTVENOM RITMU

• KIZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZOOO!

Eureka!
Kao što znaš, već se nekih 6 sati bavim mišlju kako da imenujemo ovu našu malu monašku zajednicu.
Kao što niti jedno otkriće, tj. prisećanje, nije individualan čin, nego san mnogih, tako je i moje iznašašće naše zajedničko dostignuće: dakle, reč glasi: PATOBLOGIJA!
Vidiš, bila nam je na vrh usana: sam si nas nazvao patoblogeri, i, malo je nedostajalo da do overlooka: pogleda preko, u-vida, o kojem govoriš u divno boldanom obraćanju dr.Kuro Savi Kovačeviću.
Naizgled, od patoblogera do PATOBLOGIJE neznatan je korak, ali, znalac će odmah znati da je tu reč o kvantnom skoku: kao u filmu "Wavelenght", Michaela Snowa. O njemu moram nešto detaljnije, da bismo se razumeli, a i zato jer će to mnogim domaćim fimofilima biti pravo otkriće: taj je film, naime, Kubrick citirao na završetku "Shininga", zorno pokazavši što je to overlook: da bi se došlo do fotografije na zidu, nije dovoljno fizičko približavanje objektu: neophodno je pretapanje,"overlook", jedan viši, kvalitativno drukčiji, ne-prirodni uvid u stvari! (Odatle i ona uvodna pretapanja na početku filma....; no, zašto bi ja vas ovde besplatno podučavao umeću gledanja filmova!; sikter!).
Evo dakle elementarne informacije o "Oklopnjači Potemkin" avangardnog filma, kako je nazvan taj Snowov klasik:"With his film «Wavelength,» Michael Snow revolutionized the international Avant-garde film scene like no other production. Viewed from its basic concept, this is a purely «formal» film: it consists of a single, 45-minute-long tracking shot through the length of a room, accompanied by slowly-increasing sine tones.[...] As the camera moves forward through the room’s space (when carefully studied the movement is not continuous, but made up of individual passages edited together), one registers the passing of several nights and days. The camera is ultimately moving toward a spot between two windows at the back of the room, where a photograph on the wall shows the unsettled surface of the sea; in the end, the camera comes so close to it that only the waves fill the screen.
The fascination of this film can be explained through the application of the formal principle of the tracking shot, which seems to determine the entire film, with stray elements of reality: people occasionally appear in the frame; the telephone rings; apparently someone is even murdered in this space. Even what one can recognize of the street through the windowpane constitutes a counter-element to a purely «abstract» form.
«Wavelength ranks among those films which force viewers, regardless of how they react, to carefully consider the essence of the medium and, just as unavoidably, reality,» wrote the critic Amos Vogel. "

Dakle, do PATOBLOGIJE vodi samo overlook! Tko ima uši neka čuje! Nemanja 30.12.2006. 05:43
• Na traženje brojnih nedouka obajasnit ću kakve dakle veze imaju uvodna pretapanja u Kubridckovom "Shiningu" s pretapanjem na završetku filma, tj. pretapanjem koje citira Snowovu "Wavelenght": kraj samo metonimijski i, rekao bi Igra retrojekcijski, resemantizira svešto smo da tada, od tih početnih pretapanja - mislim da ih je 6 ali film nisam gledao godinama - vidjeli: metonimijski, jer, ono što Kubrick govori završnim pretapanjem o overlooku kao vrsti uvida u stvarnost koja je dublja i iskonskija te nadrežena fizičkom, prirodoznanstvenom pronicanju zbilje, to zapravo/upravo tim početnim pretpapanjima govori cijeli SHINING: da bi se došlo do "Overlooka" kao hotela, kao a-topijskog, iz-mještenog mjesta, nephodan je sasvim drukčiji pristup od onoga na koji smo, u analizi filmova, navikli. Kubrick želi kazati: smisao je ovoga filma, kao i svijeta djela u koji ulazite, shvatljiv jedino i samo stanovitim pogledom koji nadilazi površno tumačenje vidljivih fizičkih činjenica, pa tako i činjenica filma. Da bi se uvidio smisao filma, fotografija koja na kraju - post festum - objašnjava presudnu činjenicu filma, nije dovoljan far: ponavlja po peti put, nužan je overlook, pogled s strani, pogled preko! 'Shining' je na neki način Kubrickov 'Wavelenght', upravo u smislu gornjega citata: "The fascination of this film can be explained through the application of the formal principle of the tracking shot, which seems to determine the entire film, with stray elements of reality: "...people occasionally appear in the frame; the telephone rings; apparently someone is even murdered in this space. Even what one can recognize of the street through the windowpane constitutes a counter-element to a purely «abstract» form."
Zapravo, možda to Kubricku i nije bila zadnja namjera, ali, meni to tako dobro zvuči da sasvim odgovorno tvrdim da je to krajnja istina "Shininga": ono najviše što se o tom filmu može kazati - trabunjanja o vremenskom labirintu srednjoškolska su pripetavanja malih jarića-filmofilića koji su tek stupili u svijet Kinoteke, da bi, bude li sreće, najsvijetlije dane svoga života proveli u filmskom mraku (oči su se privikle na filmski mrak/čini me nešto me obuzima...; Dečaci, koji su postali Idoli).
A ako i to nije točno, boli me kurac: ja ću lijepo dočekati starost u uvjerenju da je "Shining" remek-djelo, upravo iz razloga koji sam objasnio.
To je neobično utješna pomisao. Nemanja 30.12.2006. 06:04
• ATOPIJA JE JEDAN od mojih blogova, kao i jedna od MOJIH REČI, i nemoj da se neko zajebava: reč je dakle i iz-meštenom mestu, kako je lepo primetio u "Cjelovu za ljepotu ili filosofia kao filokalia", Antun Nodilo. Doduše, smeta me što koketira s filokalijom, prizivajući molitveno tihovanje tj. isihiju, ali, spomenuo je atopiju pa mu je sve oprošteno. Da, da kažem i to da je Nodilo atopijom nazvao Prosperov otok. Tko ima dovoljno muzike u duši i nespokoja za bavljenje tim Shakespearovim genijalnim oproštajem, ili rezignacijom, mora stisnuti Antuntunu ruku: jest da je iz devetoga sela i da je u njega malko neobičan um, ali, ovo je sasvim fino: u cjelini, dakle, razumio.
Zagreb viđen kao Zagrob drugo je takvo, iz-mešeno mesto: neumjesno mjesto. Neum-jesno mjesto i neu-mjesno mjesto, ma što to značilo; raščlamba je ovdje samo pokušaj da shvatim logiku našeg jezika gdje jasnim mišljenjem i jasnim govorom dolazimo do pravog razumijevanja problema, odnosno na misaoni način pokazujemo neizrecivo, uz prethodnu spoznaju izrecivog.

Tko se pak zanima za filokaliju, pored linka FILOKALIJA, I sledeće elementarne informacije:"FILOKALIJA je zbirka med četrtim in petnajstim stoletjem napisanih besedil tridesetih grških očetov, »svetih, duhovno prebujenih posameznikov«, kot pravi originalni naslov Filokalije. Filokalija velja za največje delo pravoslavne krščanske tradicije, zaklad krščanske duhovnosti in se imenuje tudi biblija pravoslavne duhovnosti.", slobodno može istinu da potraži kroz sledeće naputek:"Isihasti

Najvažniji izvor podataka o isihastičkoj mistici je Filokalija ("Qubav prema ŠduhovnojĆ lepoti"), jedna zbirka najvažnijih tekstova i pouka značajnih isihasta između 4. i kraja 14. veka, koju je sa svojim uvodom i komentarima izdao monah sa Atosa Nikodem (1748-1819.), u izdavačkoj kući B. Bartoli, u Veneciji. Knjiga je na zapadu skoro potpuno nepoznata a malobrojni komentari su već značajni pokazatelji duhovnog raskola hrišćanskog istoka i zapada: "Ovaj pokušaj (stvaranja jednog poučnog sistema askeze – prim. autora) je neuspeo, poglavlja se nižu jedno na drugo samo u spoljnoj formi a napredovanje u radnji se postiže vrlo nezgrapnim prelazima..."[xii] Na ovom mestu ćemo se, međutim, zadovoljiti samo jednom primedbom, naime – autor gornjeg citata, K. Krumbacher, ima isto toliko šansi da uđe u suštinu i kritički vrednuje ovo delo kao što bi ih imao jedan moderni američki likovni kritičar, specijalista za pop-art, pri pokušaju da po svom nahođenju vrednuje ikonu Svete Bogorodice Trojeručice.

Prevod ovog dela na crkveno-slovenski, međutim, koji je uradio i pod imenom "Dobrotoljubije" izdao bivši monah sa Atosa Pajsij Veličkovskij, u Petrogradu 1793. godine, naišao je na vrlo dobar prijem u Rusiji, utičući pre svega na duhovni "Starec"-pokret.[xiii] Izveštaj jednog lutajućeg hrišćanskog propovednika ("Starec") iz druge polovine 19. veka o isihastičnoj kontemplaciji, o molitvenom silasku u sopstvenu dušu i uzdizanju ka Bogu, je objavljen u Kazanju na Volgi 1884. godine (1968. je usledio prevod na nemački jezik[xiv]):

"Dobrotoljubije" sam kupio za samo dve rublje i od tada ga nosim u svojoj torbi pored Svetog pisma. Od tog trenutka lutam i neprekidno molim Isusovu molitvu, slađu od svega drugoga na svetu. Kada mi usled ledenog vazduha obamiru udovi, počinjem sa molitvom srca i odmah je toplo; ako me glad muči, prizivam ime Isusa Hristosa češće i zaboravljam na hranu; ako sam bolestan (...) počinjem da osluškujem svoju molitvu i ne osećam više nikakav bol (...) posle izvesnog vremena sam osetio da se molitva u meni nezavisno od mene, u mome duhu i mome srcu, sama od sebe ponavlja i obnavlja, čak i u snu i da je ništa više ne može prekinuti (...) posmatraj svoje srce, usretsredi se na njega i njegovom ritmu prilagodi molitvene reči - Kirije elejzon (...) posmatraj ritam svog disanja i prilagodi mu molitvene reči..."

Prvo pismeno svedočanstvo o srži isihastičke mistike, o "Isusovoj molitvi" ("Molitvi srca") ostavio je jedan egipatski eremit, Makarije Veliki (oko 300.-380/90): "Kada našim usnama izgovaramo ime našeg Gospoda, Isusa Hristosa, mi se Wemu obraćamo čitavim svojim odanim srcem, da bi On ispunio naš duh i da ne bi zaludno nosili Wegovo ime u našim ustima. Misli suštasveno na priziv 'Kirije elejzon', onda će Božansko da miruje u tvom snu; tamni oblaci strasti, koji te saleću, oteraćeš i tvoj unutrašnji čovek će dostići čistotu Adama, koju je on posedovao u raju. Blagosloveno neka je ime, koje je Jevanđelista Jovan nazvao: "O Ti, svetlo sveta, slatko, koje nikada ne prezasićuje, ti hlebu životni!"

Jedan od najznačajnijih vizantijskih mističara je bio Simeon Novi Bogoslov (ovu titulu je osim njega, u čitavoj vizantijskoj istoriji, samo još Grigorije iz Nacianca poneo i to je još jedan primer, koliko je u bogoslovljenju istočnog hrišćanstva nedostajala svaka granica između ("iracionalne") mistike i ("racionalne") teologije). Ovaj veliki bogoslov je živeo od oko 949.-1022. i on kaže: "Od onog dana, kada je čovek zbog svoje neposlušnosti isključen iz raja i iz kontakta sa Bogom, stekao je đavo moć da ljudsku dušu do krajnjih granica duhovno uznemiri. Jedino sredstvo zaštite je neprekidna prisutnost Boga (...) Ova borba je smisao svih vežbanja u vrlini, kojima čovek sebe, u slavu Boga, podvrgava."[xvii]

Svoje skrušeno slavljenje jednog novog čoveka, koji je kroz življenje hrišćanske mistike to postao, Simeon može samo poetski da izrazi:

"Usamljen, nepomešan sa svetom,

neprestano govori samo sa Bogom,

gledajući biva gledan, voleći biva voljen;

svetlo, neizgovorljivo sjajno je postao.

Blagosloven, oseća se još skromnijim,

iako je blizu, ostaje daleko.

O, čuda, čudnog i neobjašnjivog.

Cilj jednog isihaste je gnostički doživljaj Boga još za vreme ovozemaljskog života i taj uspon ka Stvoritelju vodi preko silaženja u najveće dubine sopstvene duše, to je "... usamljeno traženje sopstvenog 'ja', traženje "Božijeg novog' u čoveku..."[xix] Jedna oznaka za Boga, koju isihasti često upotrebaljavaju je "nematerijalno, čisto svetlo" dok je sopstvena ljudska duša stvorena iz "duhovnog materijala"[xx] Ulaženjem u duhovni materijal svoje duše omogućuje se unio mystica sa Bogom i time se postaje deo nematerijalnog svetla Svedržitelja.[xxi] Ovo faktičko Oboženje čoveka je, istovremeno, samo povratak u prvobitno stanje "Milosti krštenja", kome bi čovečanstvo ionako moralo neprestano da teži.[xxii] Put ka ovom cilju vodi kroz isihastički način života, odvojeno od svetovne svakodnevnice i ostalih ljudi, kroz post i kroćenje svog tela, kroz neprekidno izgovaranje Isusove molitve (Molitve srca).
Jedan isihast je skroman i izuzetno ćutljiv[xxiii], spava najviše 5-6 sati dnevno i uzima hranu tri puta nedeljno po dva obroka – u podne 160 g hleba, kuvano jelo, i sušeno bilje sa voćem, 2-4 čaše vode sa vinom; uveče 80 g hleba, sušeno bilje sa voćem, 1-2 čaše vode s vinom.[xxiv]
Isusova molitva se neprekidno ponavlja sve dok ne pređe u jedno stanje bića. Autori Centurije, Kalistos II. i njegov sabrat Ignjatije dele ovu molitvu na prvu (duhovnu) fazu, koju omogućuje Sveti duh i na drugu (produhovljenu) gnostičku fazu.[xxv]
S. Bulgakov razlikuje tri molitvena stepena: a) molitvu usnama, koja zahteva jednu izuzetno snažnu volju i predpostavlja vrlo velike napore, b) duhovnu ili psihičku fazu pri kojoj se ljudska inteligencija aktivira i koncentriše na ime Isusa Hristosa i v) poslednju fazu, pri kojoj se aktivnom interakcijom duha i srca omogućuje molitva bez ikakvog napora.[xxvi]
Kao što je već napomenuto – ovo je sublimat mistike istočnog hrišćanstva i samo jedan od puteva koji vode ka Gospodu, kroz primenu principa "prepoznaj samog sebe" (gnoti seauton) ali, bez obzira na više nego dužno poštovanje prema ovom načinu življenja Božije reči, to ostaje jedan ljudski (= nesavršeni) i ne svakom dostupni put. Jedna slabost ovakvog izbora je i odsustvo služenja bližnjem ali i jedna vrsta elitizma jer se time nolens volens ljudi dele na one, koji su na putu ka svaršenstvu (Hesychaxontes) i na one, kojima je ovaj način saznanja uskraćen (Praktikoi). Uprkos tome, ne da se prevideti da je ova radikalna forma traženja Boga od 4. veka pa do 19. veka vršila ogroman uticaj na hrišćansko pravoslavlje. I ne samo to – kako kaže K. Burdach: "Mistika zapada je jedna inostrana biljka, ponikla u orijentu, sazrela u Vizantiji, presađena u Francusku, produbljena i religiozno obogaćena u Nemačkoj."

Isihastija (Hesychia), naravno, nije bila jedina ili apsolutno dominantna struja u okviru istorije pravoslavlja. Upravo posle velike pobede i definitivnog priznavanja ovog načina približavanja Svedržaocu od strane crkve 1351. godine, razvila se baš na Atosu idioritmična manastirska organizacija, kojoj su krajem 14. veka pristupila sva 22 velika manastira na Atosu. To "življenje monaha po sopstvenom ritmu" (uz ukidanje zaveta siromaštva, pravo na sopstveno kuvanje i stanovanje, itd.)[x] je sigurno protivurečilo isihastičkim principima ali je potvrdilo da je Spasitelj ljude za slobodu oslobodio, da se put sme tražiti i na drugi način. Jedna od prilično masivnih reakcija pak na uvođenje idioritmije je bilo i sledstveno osnivanje kelija i skitova, gde su se iskušenici čvrsto držali tradicije.

Konačno, nenadomestivo je izučavanje ISIHIJE koje je dao o. Justin Popović: MOLITVENO TIHOVANjE; vidi: Mitropolit Amfilohije: Isihazam kao osvajanje unutarnjih prostoraTo će započetak da bude dovoljno. Ako već ne i sama molitva srca. Nemanja 30.12.2006. 06:30