Čim se ceste zabijele, u medijima obavezno osvanu slike zasnježenih cesta sa HAK-ovih kamera, uz razne, uglavnom negativne opaske novinara, a što posljedično u narodu ostavlja dojam kako "zimska služba ništa ne radi" .
Slične snimke postavljaju i korisnici društvenih mreža koji snimaju mobitelima dok voze po snijegom ili bljuzgom pokrivenim cestama, no, nekim čudom, u tim "nemogućim uvjetima za vožnju" bez problema prolaze automobilom i još imaju vremena jednom rukom držati mobitel, a drugom voziti.
Svi oni poput pokvarenog gramofona ponavljaju da je "snijeg iznenadio zimsku službu". Jer ti dežurni ponavljači napamet naučenih fraza, kao i većina prozorsko-balkonsko-birtijskih stručnjaka i sličnih "prepametnih" gotovana, smatraju da bi se ralice trebale stvoriti na cesti istog trena kad snijeg počne padati, hvatati pahulje u zraku i prolaziti svake 2 minute baš kroz njihovu ulicu, koliko god da je ta ulica sporedna, zavučena i teško dostupna.
Među njima ima i dosta onih kojima nije problem iskeširati popriličnu svotu za skupa kola, ali im je "preskupo" nabaviti dobre zimske gume, lance i lopatu, te naučiti kako se koriste. I tu zapravo nije toliko problem što na cesti ima malo snijega, već je problem što zbog svog gotovanstva i komocije očekuju da bi cesta, bez obzira na količinu snijega, u svakom trenutku, samo za njih, trebala biti "crna", da mogu "po gasu", jer "zašto bi se oni trebali nekome ili nečemu prilagoditi...?"
Koga snijeg zapravo iznenadi?
Snijeg uglavnom iznenadi neodgovorne vozače koji snijeg i zimu dočekaju na ljetnim gumama. Uglavnom zbog rezoniranja kako "vremenska prognoza nikad nije točna" ili pak zato što "dugo kod njih zimi nije bilo snijega". Pa namjerno ignoriraju, kako meteorološke izvještaje koji najavljuju sniježne padaline, tako i zakonske odredbe o obaveznoj zimskoj opremi. No, kada snijeg ipak padne i kada na ljetnim, često dotrajalim, gumama izvrte ili zapnu već u 2-3 cm snijega, naravno da im je za vlastiti idiotizam, neodgovornost i nesposobnost lakše je okriviti nekog drugog - u ovom slučaju zimsku službu.
Ljudi koji po inerciji pljuju po zimskoj službi ne shvaćaju da...
...upozorenja o lošim vremenskim uvjetima i savjeti da se ne ide na put nisu nekakva "usputna razonoda meteorologa", pokušaj da se nekoga uznemiri ili mu se napakosti, već upravo služe za to da ljudi (od kojih dobar dio nema zimsku opremu) ne idu na put ako nije nužno i ne zapnu u snijegu i mećavi.
...automobil sa dobrim zimskim gumama i nježnom nogom na gasu bez problema ide kroz 5-10 centimetara snijega. Automobil s ljetnima kliže, teško kreće, slabo koči i loše drži pravac. (VIDEO)
...cesta je vizualno bijela kad na njoj ima 2-3 cm snijega, pa se na slikama čini da je "zametena" i "neprohodna", no to ne znači da se po njoj s zimskom opremom ne može voziti i da je nužno potreban prolazak ralice. (LINK)
...ralice ne mogu hvatati pahulje u zraku, već mogu čistiti ceste tek nakon što snijeg padne na kolnik, a i to kada ga se ima što čistiti (kada ga ima barem 10 cm - sve tanje od toga više uništava nož ralice i asfalt nego što služi nekoj svrsi čišćenja ceste).
...kad snijeg pada u velikim količinama, a pogotovo ako je žestoka mećava, nakon prolaska ralice već nakon 5-10 minuta cesta će izgledati potpuno jednako kao i prije prolaska ralice.
...ralice nisu svemoguće i imaju limit debljine snijega koji mogu raliti. Ne mogu probijati zapuhe snijega od metar ili više. Sve što je za običnu ralicu predebelo uklanja tzv. freza za snijeg, no ona je u čišćenju puno sporija od ralice.
...cestarske službe nemaju neograničen broj ralica koje se istog trena mogu stvoriti u svakoj ulici ili na svakoj cesti onog momenta kad počne padati snijeg i cesta se zabijeli.
...ceste se dijele prema prioritetima čišćenja, ovisno o tome koliki je inače na njima promet - gradske avenije, državne ceste, te linije javnog prijevoza su viši prioritet za čišćenje od nekog zavučenog slijepog odvojka neke ulice kojim dnevno možda prođu 2 auta.
...i ralice se kvare te, usred teških uvjeta na cesti, mogu ponekad zapeti u nanosu snijega, ili završiti u jarku. Kada se to dogodi, uglavnom o "nesposobnosti vozača ralice" likuju oni koji iza sebe imaju manje kilometara vožnje po suhom (ako uopće i voze) nego što profesionalni vozači imaju u ralici.
Na kraju, snijeg je normalna, sezonska pojava, a zimska služba nije tu da bi zadovoljavala nečiji komfor ili nerealna gotovanska očekivanja, nego da omogući osnovnu prohodnost cesta u realnim, a ne idealnim uvjetima.
Sve ostalo je odgovornost vozača koji, ako zimu dočekaju s propisanom zimskom opremom, malo strpljenja i zdravim razumom, mogu se po snijegu voziti bez dramljenja po društvenim mrežama i traženja krivca u ralicama, cestarskim službama ili meteorolozima. Iznenađeni su, i zapravo jednini problem u čitavoj priči, samo oni koji svake godine uporno odbijaju prihvatiti tu činjenicu.
Jako puno ljudi danas ima neki hobi kojim ispunjavaju svoje slobodno vrijeme. Neki čak imaju i više hobija kojima se bave istovremeno, bilo da se radi o nekoj vrsti umjetnosti, sporta, kolekcionarstva ili sličnih aktivnosti.
Međutim, u društvu probleme često predstavljaju oni koji nemaju hobije, odnosno čiji su "hobiji" zabadanje u tuđe živote, poslove i hobije, te koji na sve imaju neki "pametni komentar". Istovremeno, najčešće vrlo malo znaju o onome što komentiraju, jer su njihova "znanja" uglavnom bazirana na predrasudama, stereotipima i snobovsko-malograđanskoj potrebi da ostave dojam vlastite važnosti.
Na primjer:
Kada se netko ozbiljnije amaterski bavi fotografijom, jer voli vizualnu umjetnost, estetiku i stvaralački rad, sigurno će prije ili kasnije naletjeti na nekoga kome su svi fotografi "paparazzi", "voajeri" ili "potencijalni teroristi", uz gomilu pametovanja o (ne)legalnosti i društvenoj (ne)prihvatljivosti snimanja. Istovremeno, krajnji domet tih kritičara je okinuti selfie mobitelom za sakupljanje lajkova na društvenim mrežama.
Kada se netko bavi sviranjem nekog instrumenta, jer voli glazbu i želi aktivno sudjelovati u njenom stvaranju, sigurno će naići na nekoga tko to smatra "proizvodnjom buke" i "maltretiranjem susjeda". Ti kritičari, uvjereni da vrhunski glazbenici nikada ne vježbaju kod kuće, sami nisu u stanju primiti ni jedan instrument u ruke, a njihov krajnji domet je puštanje glazbe s YouTube-a.
Kada se netko bavi sakupljanjem i čitanjem stripova, legitimnog oblika umjetnosti, često naiđe na nekoga tko tvrdi da je nenormalno da odrasla osoba čita stripove, jer su po njima "crtarije za djecu", a odrasli koji ih čitaju su "infantilni likovi nesposobni za čitanje ozbiljnih knjiga". Ti kritičari ne mogu pojmiti da je mnogo stripova inspirirano ozbiljnom literaturom ili da su sami stripovi poslužili kao inspiracija za filmove.
Kada se netko bavi planinarenjem, jer želi fizičku aktivnost, boravak u prirodi i bijeg od urbanog stresa, prije ili kasnije će naići na nekoga tko to smatra "besposličarenjem". Takvi kritičari od buljenja u mobitel ne vide nikakvu "konkretnu korist" od šetanja po planini. Njihov krajnji domet je gledanje putopisnih vlogova na YouTube-u ili Facebook-u.
Kada se netko bavi, primjerice, sakupljanjem džepnih noževa, što je legitimni hobi, bilo radi estetike, funkcionalnosti ili povijesnog značaja, prije ili kasnije naići će na nekoga tko ga zbog toga smatra "potencijalnim nasilnikom" ili "ubojicom", jer noževe doživljava isključivo kao oružje, a ne kao alat.
Kada se netko bavi vrtlarenjem, jer ga to opušta i omogućuje mu kontakt s prirodom te zadovoljstvo kada vidi rezultate svog rada, prije ili kasnije naići će na nekoga tko to proglasi "hobijem za penziće". Istovremeno, ti kritičari žale se da su začini, salata ili cvijeće na tržnici "preskupi".
Moglo bi se nabrojati još mnoštvo drugih hobija i reakcija takvih "znalaca" na njih.
Na kraju, važno je reći da bagateliziranje i omalovažavanje tuđih hobija gotovo ništa ne govori o samom hobiju ili osobi koja ga prakticira. Često, međutim, otkriva puno o kritičaru koji omalovažava. Štoviše, takvi stavovi, koji ponekad prelaze u žestoka zadirkivanja, nastaju iz jednostavnog razloga: kritičar ni ne pokušava razumjeti smisao i svrhu nečijeg hobija. Takvo ponašanje može ozbiljno narušiti odnose, pa čak dovesti i do pucanja prijateljstava.
Za one koji ne znaju, snobovi su uglavnom egotriperaši koji glume nekakvu "elitu", misleći da su zbog svojih osobina (npr. financije, obrazovanje, porijeklo) ili društvenog statusa "posebniji" i "važniji" od drugih. Smatraju da bi im se svi trebali diviti, bezpogovorno ispunjavati svaki njihov zahtjev, te neupitno prihvaćati i uvažavati sve njihove "nepogrešive" stavove i mišljenja, dok sami s visoka gledaju na okolinu.
S druge strane, malograđani su ljudi koji se stalno pokušavaju dokazati da su "bolji", "važniji" ili barem da "nisu lošiji" od drugih, a to uglavnom rade kroz materijalne stvari, kao što su skupe ili vidljive nabavke (skupo ljetovanje, skupi auto, markirana odjeća itd.), prvenstveno kako bi na druge ostavili dojam i izazvali "divljenje".
Te dvije negativne ljudske osobine vrlo često idu ruku pod ruku, no posebno je žalosno što, osim u svakodnevici, ove osobine mogu biti prisutne i u svijetu kulture i umjetnosti, gdje bi se očekivala veća razina kulturnosti, kolegijalnosti i međusobnog poštovanja. Nažalost, snobizam i malograđanština postoje i u svijetu fotografije.
To je najviše vidljivo u situacijama kada neki fotografi patroniziraju i gledaju s visoka na sve one koje zbog nečega smatraju "manje vrijednim", "manje uspješnim" ili "manje sposobnim" fotografima od sebe, dok se istovremeno "guraju" svaki put kad imaju priliku za samopromociju, iz prostog razloga kako bi pokazali svoju "važnost".
Evo nekoliko primjera...
Neki akademski obrazovani fotografi s visoka gledaju na sve one koji nemaju akademsko obrazovanje ili općenito formalno fotografsko obrazovanje, čak i u situacijama kada su ti "neobrazovani amateri" u stvarnosti sposobni svojom kvalitetom radova debelo nadmašiti "akademski obrazovane" koji nisu u stanju složiti suvisli kadar.
Također ima fotografa koji se naprosto vole hvaliti time kako poznaju druge "velike i važne fotografe", te smatraju da su zbog toga "bolji" i "važniji" od onih fotografa koji ih ne poznaju. Bez obzira na (ne)kvalitetu svojeg rada.
Postoje i fotografi koji, ako dobiju neku nagradu na nekom fotografskom natječaju, a ponekad čak i dovoljno velik broj lajkova i pratitelja na svojim društveno-mrežnim profilima, odjednom sebe smatraju "najboljim fotografima u svemiru i okolici", te nastoje svim silama nametnuti to mišljenje drugima.
Uz to, pojedinci često imaju potrebu istaknuti se najnovijom i najskupljom opremom, uvjereni da je upravo to ono što ih čini "posebnima", zaboravljajući pri tome da dobra i skupa oprema nije garancija kvalitete fotografije. Netko tko ima najnoviju Leicu ili Hasselblad, a nije u stanju složiti smisleni kadar, lako može biti nadmašen od nekog "nevažnog amatera" koji koristi Prakticu ili Zenit.
Svima njima je zajedničko to što druge fotografe uglavnom ne gledaju kao kolege, već ih vide kao "manje vrijednu konkurenciju". Uz to često nemaju ni najmanju volju pomoći početnicima, a kamoli što više od toga, uglavnom iz straha da ih kasnije ovi ne bi nadmašili. Ponekad čak izbjegavaju druženje s njima jer "nisu dostojni njihovog društva", čime često počinju stvarati odbojnost već samom svojom pojavom.
Na kraju, da se ne bi krivo shvatilo, nisu svi fotografi takvi. Postoji mnogo onih koji poštuju rad drugih, dijele iskustva i savjete te nastoje fotografsku zajednicu učiniti boljom, i shvaćaju da kvaliteta fotografije nije u skupoj opremi ili posjedovanju diplome, već u talentu i kreativnosti.
Kodak Charmera je minijaturna Kodakova kamera, veličine privjeska za ključeve, koja, unatoč malim dimenzijama, omogućava snimanje fotografija i videa u, za današnje pojmove smiješno maloj, rezoluciji od 1.6 megapixela, na microDS memorijsku karticu.
Iako ta minijaturna kamerica izgleda zgodno zbog "retro" dizajna, zbog niske kvalitete izrade i male rezolucije snimaka, prilična je vjerojatnost da će nakon početnog zanosa, a upravo zbog svoje nekavlitete, postati samo još jedan novi komad elektroničkog otpada
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
