Jako puno ljudi danas ima neki hobi kojim ispunjavaju svoje slobodno vrijeme. Neki čak imaju i više hobija kojima se bave istovremeno, bilo da se radi o nekoj vrsti umjetnosti, sporta, kolekcionarstva ili sličnih aktivnosti.
Međutim, u društvu probleme često predstavljaju oni koji nemaju hobije, odnosno čiji su "hobiji" zabadanje u tuđe živote, poslove i hobije, te koji na sve imaju neki "pametni komentar". Istovremeno, najčešće vrlo malo znaju o onome što komentiraju, jer su njihova "znanja" uglavnom bazirana na predrasudama, stereotipima i snobovsko-malograđanskoj potrebi da ostave dojam vlastite važnosti.
Na primjer:
Kada se netko ozbiljnije amaterski bavi fotografijom, jer voli vizualnu umjetnost, estetiku i stvaralački rad, sigurno će prije ili kasnije naletjeti na nekoga kome su svi fotografi "paparazzi", "voajeri" ili "potencijalni teroristi", uz gomilu pametovanja o (ne)legalnosti i društvenoj (ne)prihvatljivosti snimanja. Istovremeno, krajnji domet tih kritičara je okinuti selfie mobitelom za sakupljanje lajkova na društvenim mrežama.
Kada se netko bavi sviranjem nekog instrumenta, jer voli glazbu i želi aktivno sudjelovati u njenom stvaranju, sigurno će naići na nekoga tko to smatra "proizvodnjom buke" i "maltretiranjem susjeda". Ti kritičari, uvjereni da vrhunski glazbenici nikada ne vježbaju kod kuće, sami nisu u stanju primiti ni jedan instrument u ruke, a njihov krajnji domet je puštanje glazbe s YouTube-a.
Kada se netko bavi sakupljanjem i čitanjem stripova, legitimnog oblika umjetnosti, često naiđe na nekoga tko tvrdi da je nenormalno da odrasla osoba čita stripove, jer su po njima "crtarije za djecu", a odrasli koji ih čitaju su "infantilni likovi nesposobni za čitanje ozbiljnih knjiga". Ti kritičari ne mogu pojmiti da je mnogo stripova inspirirano ozbiljnom literaturom ili da su sami stripovi poslužili kao inspiracija za filmove.
Kada se netko bavi planinarenjem, jer želi fizičku aktivnost, boravak u prirodi i bijeg od urbanog stresa, prije ili kasnije će naići na nekoga tko to smatra "besposličarenjem". Takvi kritičari od buljenja u mobitel ne vide nikakvu "konkretnu korist" od šetanja po planini. Njihov krajnji domet je gledanje putopisnih vlogova na YouTube-u ili Facebook-u.
Kada se netko bavi, primjerice, sakupljanjem džepnih noževa, što je legitimni hobi, bilo radi estetike, funkcionalnosti ili povijesnog značaja, prije ili kasnije naići će na nekoga tko ga zbog toga smatra "potencijalnim nasilnikom" ili "ubojicom", jer noževe doživljava isključivo kao oružje, a ne kao alat.
Kada se netko bavi vrtlarenjem, jer ga to opušta i omogućuje mu kontakt s prirodom te zadovoljstvo kada vidi rezultate svog rada, prije ili kasnije naići će na nekoga tko to proglasi "hobijem za penziće". Istovremeno, ti kritičari žale se da su začini, salata ili cvijeće na tržnici "preskupi".
Moglo bi se nabrojati još mnoštvo drugih hobija i reakcija takvih "znalaca" na njih.
Na kraju, važno je reći da bagateliziranje i omalovažavanje tuđih hobija gotovo ništa ne govori o samom hobiju ili osobi koja ga prakticira. Često, međutim, otkriva puno o kritičaru koji omalovažava. Štoviše, takvi stavovi, koji ponekad prelaze u žestoka zadirkivanja, nastaju iz jednostavnog razloga: kritičar ni ne pokušava razumjeti smisao i svrhu nečijeg hobija. Takvo ponašanje može ozbiljno narušiti odnose, pa čak dovesti i do pucanja prijateljstava.
Post je objavljen 06.01.2026. u 00:00 sati.