Serija od 12 edukativnih filmića o vrstama i razvoju fotografskih procesa, odnosno načina dobivanja fotografske slike kroz povijest, od samih začetaka fotografije do danas:
Nažalost, svi filmići su na engleskom, bez prijevoda.
Hostese su zgodne djevojke i žene koje se može vidjeti na raznim sajmovima i prezentacijama, a njihov posao zna varirati od toga da imaju neko konkretno zaduženje (npr. dočekivanje i upućivanje posjetitelja), preko toga da nude ljudima promotivne materijale (letke, balone i slične sitnice), pa do toga da samo stoje kao "dekor", smješkaju se i izgledaju lijepo.
Većina onih koje se odluče raditi taj posao, ne zazire od snimanja, fotoaparata i kamera, a što u tom poslu spada pod normalno, s obzirom da promocija nekoga ili nečega, te sama javna narav nekog takvog događaja (npr. prezentacije ili sajma) podrazumijeva i snimanje, bilo ono za promotivne potrebe od strane samog organizatora, ono za izvještavanje u medijima, ili pak fotografiranje od strane posjetitelja za njihove osobne potrebe i uspomene, a što ponekad uključuje i poziranje sa hostesama.
Međutim među hostesama se nažalost ponekad nađe i onih koje bi rado radile kao hostese, "ali se one ne vole fotkati" (osim valjda kada same snimaju "selfie",op.a.), iz nekih samo njima znanih razloga. Takvo razmišljanje se svodi otprilike na onu izreku da "bi spolno općila, ali bez penetracije". Štoviše, ponekad takve "hostese" znaju izazvati i pomalo nezgodne situacije kako fotografima/fotoreporterima tako i ljudima koji su ih angažirali. Naime, nije nimalo reprezentativno (štoviše, zna biti odbojno) kad se iz usta hostese čuje "Joj nemojte mene", "Ja se ne volim slikat", "A jel' baš morate fotkat!?" i slično...
Takve pojedine individue koje se jednostavno ne mogu ili ne žele pomiriti sa time da time da će ih, dok rade kao hostese na nekom javnom događanju, htjele one ili ne, gomila ljudi "slikati i naslikavati", svim mogućim spravama za snimanje (mobitelima, kompaktima i DSLR-ovima), i svim pozama, najbolje je da ni ne pokušavaju raditi kao hostese, već da u startu traže neki drugi posao.
Za one koji ne znaju, stakleni negativ, odnosno saklena foto-ploča je tanka staklena ploča izrezana na određenu dimenziju (ima ih od minijaturnih do vrlo velikih), na koju je navučen foto-osjetljivi sloj, koji je zatim snimljen i razvijen, nakon čega je na staklu ostala slika u negativu. Iz te slike se kontaktnim kopiranjem ili povećavanjem moguće napraviti neograničen broj "pozitiva". U današnje vrijeme ih je moguće i skenirati.
Stakleni negativi su dominirali od sredine 19. stoljeća, pa sve do početka 20. stoljeća; nakon izuma i masovne upotrebe filma, staklene ploče su se počele sve manje koristiti. Danas se više ne koriste, osim od strane pojedinih entuzijasta...
Postoje dva glavna načina na koje se snima(lo) na staklene ploče, a razlikuju se po vrsti fotoosjetljivog sloja koji se koristio...
1. Mokri koloidni postupak
Mokri koloidni postupak je prvi koji se pojavio, i koji je zamjenio tzv. "talbotipiju" (zvanu još i "kalotipija"; gdje se kao nosač negativa umjesto stakla koristio papir).
Jedan od glavnih problema ovog postupka bio je taj što je sve procese stvaranja slike, od oslojavanja staklene ploče fotoosjetljivim koloidnim slojem, preko snimanja, do razvijanja, trebalo obaviti dok je ploča još bila mokra. To je u najboljem slučaju iznosilo 10-ak minuta, vrlo često i manje.
Zbog toga su fotografi, ako su radili na terenu, morali sa sobom vući kompletni prijenosni foto-studio (tamnu komoru i sve potrebne kemikalije) kako bi na licu mjesta mogli sve obaviti.
Isto tako, jedan od problema predstavljalo je to što je mokri koloid (kao i njegovi prethodnici - "dagerotipija" i "talbotipija") bio osjetljiv samo na plavo svijetlo, tako da su fotografije često ispadale "nerealne" (npr. plavo nebo sa oblacima ili plavi "karirani" stoljnjak su na slikama uvijek ispadali jednolično bijeli, dok je odjeća, iako zapravo šarena ili živih boja, na slikama često ispadala crna).
Bilo je pokušaja da se napravi tzv. "suhi" koloid, a neki od tih pokušaja su čak bili i uspješni. Suhi koloid je, za razliku od mokrog, omogućavao da se na staklenu ploču snima satima pa čak i danima nakon što je ploča oslojena fotoosjetljivim slojem, dokle god je još bila "vlažna"; iako je s te strane bio praktičniji od mokrog koloida, suhi koloid je bio dosta sporiji, u smislu da ga je trebalo duže eksponirati.
2. Suhe fotografske ploče
Suhe fotografske ploče pojavile su se kasnije, krajem 19 st., a umjesto (mokrog) koloidnog sloja koristile su sloj na bazi želatine i zapravo se ne razlikuju mnogo od fotografskog filma (zapravo samo u toliko da je fotoosjetljiva emulzija na bazi želatine umjesto na celulodini film navučena na staklenu ploču.).
Za razliku od kolodinih ploča koje su bile osjetljive samo na plavo svijetlo, kasnije su ove ploče bile osjetljive na plavo i zeleno svijetlo (tzv. ortokromatske), pa su davale malo bolju i realniju reprodukciju tonova.
Inače, upravo iz vremena staklenih fotografskih ploča dolazi i onaj stereotipni prikaz fotografa sa velikom kamerom na tronožcu (koja ima mijeh), velikom crnom krpom i bljeskalicom koja "eksplodira" (u to doba tada su se naime koristile "bljeskalice" koje su kao gorivo koristile magnezijev prah koji izgara vrlo blještavim plamenom).
Nedavno se internetom opet "viralno" proširila jedna fotografija. To se dogodilo nakon što je Facebook fotografiju ocijenio neprimjerenom te ju je cenzurirao, odnosno obrisao.
Zašto je neprimjerena? Zbog toga što sadrži golotinju.
Naime Facebook je vrlo poznat po tome da ne dozvoljava golotinju bilo koje vrste - bez obzira radilo se o aktu, dokumentarnoj fotografiji ili hard-core pornografiji, sve ih se bez ikakve razlike trpa u isti "nepoćudni" koš. Rezultat? Brisanje fotografije. A što je u ovom slučaju samo rezultiralo tzv. "Streisand efektom" (velikim interesom javnosti za stvar koju se pokušava sakriti ili cenzurirati).
Što zapravo fotografija prikazuje?
Fotografija prikazuje golo dijete (dječaka) u naručju njegovog oca. Oboje su u kupaoni ispod tuša. Ne vide se spolni organi, a štoviše, zbog kuta snimanja se ne može vidjeti je li i otac gol ili na sebi ima kupaće gaće.
No osim što Facebook uporno cenzurira dotičnu fotografiju, zabrinjavajuće je i to da se među komentarima ispod medijskih napisa o tom slučaju našlo i onih kojima je prva asocijacija prilikom pogleda na dotičnu fotografiju bila - spolno zlostavljanje djece!. (Jesu li takvim ljudima, po tim njihovim "moralnim kriterijima", na nudističkim plažama i FKK kampovima gdje sasvim goli zajedno borave i odrasli i djeca, svi odrasli zbog toga "nastrani"? op.a.)
Prvo je bitno proučiti sam sadržaj slike. Da li se na slici vide spolni organi? Ne. Da li slika prikazuje eksplicitnu spolnu aktivnost? Ne. Vidljivost spolnih organa ili eksplicitni prikaz spolne radnje su glavni i vrlo konkretni objektivni kriteriji prema kojima se neka fotografija može smatrati pornografskom ili ne. Sama golotinja ne mora nužno značiti i pornografiju, a s druge strane, pornografske fotografije uopće ni ne moraju sadržavati golotinju s obzirom da je određene spolne radnje moguće obavljati i u odjevenom stanju.
Tu je također i popratni tekst (koji opisuje okolnosti nastanka fotografije), a koji mnogi, koji su se tako obrušili na sliku, uopće nisu pročitali...
I još ako se krene od toga da je perverzan onaj tko perverziju vidi tamo gdje je nema, onda zapravo samo nekakvom "latentnom pedofilu" može na fotografiju, koja osim golotinje oca i djeteta ne prikazuje niti seksualne aktivnosti niti spolne organe, glavna asocijacia biti nekakvo seksualno zlostavljanje, bez obzira što se on sam deklarira kao nekakav "dušebrižnik" i "pedofilofob".
Dogodilo se nekoliko slučajeva gdje je policija kažnjavala fotografe zbog snimanja, pravdajući to ovim ili onim zakonom. Apsurndno je to da su kažnjavanjem fotografa indirektno branili one koji su - kršili zakon. Konkretno, radi se o nepropisnom parkiranju...
Jedan novinar kažnjen je sa 200 maraka (oko 800kn) zbog fotografiranja nepropisno parkiranih automobila. Policija je došla na zahtjev vlasnika obližnjeg kafića koji je zbog snimanja bio "uznemiren", pa je fotograf zbog snimanja optužen da je "neovlaštenim snimanjem narušavao javni red i mir".
Novinar kažnjen s 200 maraka zbog fotografiranja
Jedna Španjolka je kažnjena sa 800 eura jer je na Facebooku objavila fotografiju policijskog automobila na parkingu za invalide.
Naime, španjolski "Zakon o zaštiti građana", koji je poznatiji kao "Zakon za ušutkavanje" između ostaloga zabranjuje "iz sigurnosnih razloga" snimanje policijsih službenika "jer bi takve slike mogle ugroziti sigurnost policijskih službenika ili njihovih obitelji ili zaštićenih objekata ili policijskih operacija." Štoviše, po tom "sigurnosnom" zakonu, ako netko snimi slučaj policijske brutalnosti, neće biti kažnjeni policajci koji krše ovlasti, već onaj tko se usudio to snimiti!
Imbecilnost onih koji snimaju selfije nedavno je doživjela još jedan "vrhunac"...
Ovaj put se (uvjetno rečeno "na sreću") ne radi o smrtnom slučaju koji je razultat nečije opsesivne potrebe za "selfijem kakvog nitko nema". Radi se o tome da je jedan nadobudni snimač selfija uspio prilikom snimanja selfija uništiti jednu vrijednu 126 godina staru statuu...
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
