Fotografi svih zemalja naoružajte se...

petak, 27.05.2016.

Stakleni negativi

Povremeno se među starim stvarima može naći kakav stari fotoaparat koji je namjenjen snimanju na staklene fotografske ploče, ili pak čitave foto-arhive koje se sastoje samo od staklenih negativa.

Za one koji ne znaju, stakleni negativ, odnosno saklena foto-ploča je tanka staklena ploča izrezana na određenu dimenziju (ima ih od minijaturnih do vrlo velikih), na koju je navučen foto-osjetljivi sloj, koji je zatim snimljen i razvijen, nakon čega je na staklu ostala slika u negativu. Iz te slike se kontaktnim kopiranjem ili povećavanjem moguće napraviti neograničen broj "pozitiva". U današnje vrijeme ih je moguće i skenirati.

Stakleni negativi su dominirali od sredine 19. stoljeća, pa sve do početka 20. stoljeća; nakon izuma i masovne upotrebe filma, staklene ploče su se počele sve manje koristiti. Danas se više ne koriste, osim od strane pojedinih entuzijasta...

Postoje dva glavna načina na koje se snima(lo) na staklene ploče, a razlikuju se po vrsti fotoosjetljivog sloja koji se koristio...

1. Mokri koloidni postupak

Mokri koloidni postupak je prvi koji se pojavio, i koji je zamjenio tzv. "talbotipiju" (zvanu još i "kalotipija"; gdje se kao nosač negativa umjesto stakla koristio papir).

Jedan od glavnih problema ovog postupka bio je taj što je sve procese stvaranja slike, od oslojavanja staklene ploče fotoosjetljivim koloidnim slojem, preko snimanja, do razvijanja, trebalo obaviti dok je ploča još bila mokra. To je u najboljem slučaju iznosilo 10-ak minuta, vrlo često i manje.

Zbog toga su fotografi, ako su radili na terenu, morali sa sobom vući kompletni prijenosni foto-studio (tamnu komoru i sve potrebne kemikalije) kako bi na licu mjesta mogli sve obaviti.

Isto tako, jedan od problema predstavljalo je to što je mokri koloid (kao i njegovi prethodnici - "dagerotipija" i "talbotipija") bio osjetljiv samo na plavo svijetlo, tako da su fotografije često ispadale "nerealne" (npr. plavo nebo sa oblacima ili plavi "karirani" stoljnjak su na slikama uvijek ispadali jednolično bijeli, dok je odjeća, iako zapravo šarena ili živih boja, na slikama često ispadala crna).

Bilo je pokušaja da se napravi tzv. "suhi" koloid, a neki od tih pokušaja su čak bili i uspješni. Suhi koloid je, za razliku od mokrog, omogućavao da se na staklenu ploču snima satima pa čak i danima nakon što je ploča oslojena fotoosjetljivim slojem, dokle god je još bila "vlažna"; iako je s te strane bio praktičniji od mokrog koloida, suhi koloid je bio dosta sporiji, u smislu da ga je trebalo duže eksponirati.

2. Suhe fotografske ploče

Suhe fotografske ploče pojavile su se kasnije, krajem 19 st., a umjesto (mokrog) koloidnog sloja koristile su sloj na bazi želatine i zapravo se ne razlikuju mnogo od fotografskog filma (zapravo samo u toliko da je fotoosjetljiva emulzija na bazi želatine umjesto na celulodini film navučena na staklenu ploču.).

Za razliku od kolodinih ploča koje su bile osjetljive samo na plavo svijetlo, kasnije su ove ploče bile osjetljive na plavo i zeleno svijetlo (tzv. ortokromatske), pa su davale malo bolju i realniju reprodukciju tonova.


Inače, upravo iz vremena staklenih fotografskih ploča dolazi i onaj stereotipni prikaz fotografa sa velikom kamerom na tronožcu (koja ima mijeh), velikom crnom krpom i bljeskalicom koja "eksplodira" (u to doba tada su se naime koristile "bljeskalice" koje su kao gorivo koristile magnezijev prah koji izgara vrlo blještavim plamenom).