subota, 28.04.2012.
Ne preporučujte svoj blog prijateljima!
Ako preporučite svoj blog prijateljima i poznanicima, moglo bi vam se vrlo lako dogoditi da vaš prijatelj ili prijateljica ne dijeli vaše mišljenje po pitanju onoga o čemu pišete na blogu, te samo na račun toga (i bez obzira na sve drugo) odluči ne samo prekinuti prijateljstvo, već vas i utrpati među "negativce".
Nažalost, nedavno sam imao upravo takvo iskustvo sa jednom (sada već bivšom) "prijateljicom", kojoj sam, nakon što joj spomenuo da pišem blog, a ova izrazila interes da ga pročita, proslijedio link na blog.
Zbog toga što na blogu često kritički pišem o pojavi da se u zadnje vrijeme ljude sa fotoaparatiima redovito proglašava "teroristima", "kriminalcima", "voajerima" i "pedofilima", baš po pitanju ovog zadnjeg je dotična zaključila kako "nisam normalan", da "omalovažavam taj problem", te da "osoba koja o tome piše na takav način nije zdrava".
Naravno, na bilo kakav pokušaj argumentiranja, dotična je (iako akademski obrazovana osoba!), osim elementarnog nepoznavanja logike, logičkog povezivanja i zaključivanja (tj. izvrtanja svih mojih izjava), na kraju zaključila time da sam ja taj koji "gleda svijet crno-bijelo".
No zapravo, u toj čitavoj priči, čini se da je upravo ona ta koja gleda svijet crno-bijelo.
ŠTO JE CRNO-BIJELI POGLED NA SVIJET?
Crno-bijeli pogled na svijet karakterizira izostanak bilo kakve gradacije između dvije ekstremne krajnosti. Tu gradaciju ljudi uobičajeno nazivaju "siva zona". Oni koji razmišljaju na crno-bijeli način, smatraju da postoje samo dvije mogućnosti/opcije: ili je netko "loš" (negativac) ili je netko "dobar"(pozitivac), dok treća (neutralna) mogućnost između te dvije krajnosti u njihovom poimanju svijeta ne postoji.
Drugim riječima, normalan pogled na svijet, sa gradacijom između dvije ekstremne krajnosti (a što se može čak grafički opisati i pomoću gaussove krivulje normalne distribucije!) se može podijeliti ovako:
[pozitivci] - [neutralni] - [negativci]
(bijelo) - (sivo) - (crno)
Pedofilofobi - racionalni ljudi - pedofili
Patrioti - racionalni ljudi - teroristi
itd.
No kod crno-bijelog pogleda na svijet, kakvog imaju neki pojedinci, i gdje ne postoji "siva zona", podjela je uvijek ekstremna i gotovo isključivo izgleda ovako:
(bijelo) - (crno)
[pozitivci] - [negativci]
Pedofilofobi - pedofili i "simpatizeri"
Patrioti - teroristi i "simpatizeri"
itd.
petak, 27.04.2012.
Why was the photographer arrested?
Because he shot people and blew them up.
(slika kreirana pomoću SP-studio)
Objašnjenje za one koji ne znaju engleski:
Radi se o igri riječima, tj. dvosmislenom odgovoru:
Pitanje je: "Zašto je fotograf uhićen?"
Doslovni prijevod odgovora "na prvu loptu" bi bio: "Zato što je pucao u ljude i raznio ih."
Međutim, u engleskom jeziku riječ "shot" znači i hitac iz oružja, ali i okidanje fotoaparata, dok glagol "to blow up" (u prošlom vremenu "blew up") znači raznijeti nešto (npr. eksplozivom), ali znači i izradu fotografskih povećanja (razvijanje slika iz negativa).
četvrtak, 26.04.2012.
CSI foto nebuloze
Većina ljudi koji prati seriju CSI može primjetiti kako se u pojedinim epizodama dotičnih serija prilično često događa da glavni junaci iz nekakve minijaturne "refleksije" na nekoj slici pronalaze tragove ili čak identificiraju počinitelje.
U realnosti, takve stvari su nemoguće!
Naime, najmanja jedinica digitalne fotografije je pixel. Taj pixel se ne može dalje podijeliti na manje dijelove. Rezolucija digitalne slike ovisi samo o broju pixela na slici, a povećavanje nekog dijela slike rezultirati će samo povećanjem fizičke veličine pixela.
Nažalost, ljudi naivno vjeruju svemu što vide na televiziji, i štoviše često pokušavaju racionalizirati takvu "tehnologiju"; Nažalost, čak se na internetskim forumima događalo da su pojedinci molili fotografe da im "povećaju i pročiste" mutne slike ili pak dijelove slika kako bi vidjeli detalje, prepoznali nekoga ili pročitali nešto (tekst, registarske oznake isl) . No jedina prava "racionalizacija" jest da je u SF bajkama sve moguće...
srijeda, 25.04.2012.
Kako postati bolji ulični fotograf?
Ljepota ulične fotografije očiutuje se upravo u tome što prikazuje stvaran život, i neponovljive stvarne situacije koje se sakodnevno događaju na ulici.
Ne prostoji neki točno propisani način kako bi "dobra" ulična fotografija trebala izgledati, dokle god slika izgleda zanimljivo; ona daje popriličnu slobodu po pitanju kadriranja, izbora tehnike (film ili digitalija) ili konačne obrade (kolor ili c/b), no postoji nekoliko stvari pomoću kojih osoba koja se bavi uličnom fotografijom može značajno poboljšati svoje ulične fotografije:
** Svakodnevno fotografiranje
Fotografija se najbolje uči i uvježbava redovitim fotografiranjem. Osim toga upravo je redovito fotografianje vrlo dobro za vježbanje zapažanja, koje je u fotografiji vrlo bitno. Razna literatura i "tutiorijali" dostupni u obliku knjiga ili internetskih stranica mogu biti dobra osnova, ali ne mogu nikako zamijeniti praksu.
** Poznavanje mogućnosti fotoaparata
Za dobru fotografiju nije potreban skupocjeni fotoaparat sa gomilom funkcija. Ponekad je dovoljan jeftini aparat sa smao jednom-dvije funkcije, a bi se dobila dobra fotografija, potrebno je samo znati točno što fotoaparat može i kako. Tu je prvenstveno važna predodžba o vidnom polju fotoaparata - na taj način i bez gledanja kroz aparat fotograf može imati predodžbu što bi otprilike uhvatio na slici da se odluči na snimak.
** Biti blizu onoga što se želi snimiti
Robert Capa je rekao "Ako slika nije dobra, nisi dovoljno blizu." U ovome ima puno istine; snimanje iz blizine, normalnim ili širokokutnim objektivima, daje veći osjećaj "intimnosti" na slici i doživljaj kao da se promatrač doista nalazi na mjestu događaja. S druge strane teleobktivi možda daju snimatelju osjećaj "sigurnosti" s obzirom da snima iz veće udaljenosti, no istovremeno se na slici gubi perspektiva.
** Snimanje lica, a ne naličja
Ljudsko lice je samo po sebi vrlo zanimljivo, i nečiji izraz lica može puno doprinjeti kvaliteti neke slike. Međutim, mnogi izbjegavaju snimanje ljudi "sprijeda", prvenstveno jer ih je (uglavnom opravdano) strah moguće reakcije ljudi na fotoaparat (pogotovo onaj malo veći). No kako kaže jedna stara poslovica, "tko ne riskira, ne profitira".
** Eksperimentiranje
U ovom smislu to bi značilo pokušati snimiti nešto na ulici iz nekog neobičnog ugla ili rakursa, a ne iz uobičajene točke gledišta ljudskog oka. Svaki takav eksperiment može u konačnici rezultirati vrlo zanimljivim slikama.
** Brzina zapažanja i djelovanja
U uličnoj fotografiji bitna je brzina odabira motiva i njegovog snimanja. Situacije se na ulici pojavljuju vrlo brzo i jednako tako brzo nestaju, a ponekad šansa za snimanje nečega traje kraće od jedne sekunde. Fotoaparat puno bolje nositi u ruci da u svakom trenutku bude spreman za snimanje, nego da visi oko vrata, preko ramena ili u torbi.
** Snimanje bez pitanja za dozvolu
Smisao ulične fotografije je upravo uhvatiti spontanost ljudi na ulici; onog trenutka kada se nekoga pita za dozvolu, ta spontanost najčešće nestaje i osoba počne pozirati (najčešće ukočeno i neprirodno). Iako mnogi smatraju da je tražiti dozvolu znak nekakve "uljudnosti", u večini slučajeva ono zapravo češće znači gubitak vremena ili nemoguću misiju.
** Proučavanje radova starih majstora
Iako je smisao fotografije prvenstveno inovacija, a ne imitacija, stari majstori ulične i dkumentarne fotografije fotografije kao što su Henri Cartier-Bresson, Robert Doisneau, Garry Winogrand i drugi, često služe kao uzor novim generacijama uličnih fotografa, a njihovi radovi mopgu poslužiti kao predodžba kako bi otprilike dobra fotografija trebala izgledati.
nedjelja, 22.04.2012.
Bruce Gilden
Bruce Gilden o svojim fotografijama...
subota, 21.04.2012.
Rezervne opcije
ili: što učiniti nakon "smrti" fotoaparata
Lom neke mehaničke komponente fotoaparata nije neki veći problem. Većina takvih kvarova se može lako popraviti. Puno veći problem predstavljaju oštećenja elektroničkih komponenti (pogotovo onih na digitalnim fotoaparatima)a od kojih je daleko najgora stvar - korozija. Ukoliko uslijed vlage korozija napadne elektroničke komponente aparata, to za fotoaparat znači gotovo sigurnu smrt.
kada je aparat zbog takvih oštećenja nemoguće popraviti, u principu postoje tri opcije što učiniti (prva je najjeftinija, zadnja je najskuplja).
Opcija 1.
Tražiti preko oglasnika (polu)neispravan isti takav fotoaparat, kojeg netko prodaje "za dijelove". Bitno je samo da mu je ispravan onaj dio kojeg treba zamijeniti, da bi se od dva neispravna fotoaparata mogao složiti jedan ispravan.
Opcija 2.
Tražiti preko oglasnika isti ili sličan fotoaparat sa "malom kilometražom". Ako se radi o nešto starijem modelu, cijene mogu biti i više nego povoljne. Prednost nabavke identičnog aparata je u tome što nije potrebno mijenjati dodatnu opremu od starog fotoaparata (objektive, baterije, gripove, memorijske kartice, okidače itd.)
Opcija 3.
Kupiti potpuno novi fotoaparat, a stari prodati (za vrlo simboličan iznos) ili pokloniti nekom elektroničaru ili finomehaničaru za dijelove, ili pak koristiti kao dekoraciju u vitrini ili uteg za papir.
Koju će opciju netko odabrati, uglavnom najčešće ovisi samo o trenutnim financijskim mogućnostima...
petak, 20.04.2012.
Ovo je Zagrebparking!
Dakle, za sve one koji ne vjeruju, ovo je ulaz u Zagrebparkingovu poslovnicu za izdavanje parkirnih karata:
Iz toga se može pročitati jasna i prilično licemjerna poruka: "Mi ćemo vas gledati i snimati koliko želimo, ali vi nas ne smijete ni pogledati jer se od fotoaparata osjećamo jako ugroženo."
Sigurno je posrijedi neki "sigurnosni" razlog, no zanimljivo da, iako se u poslovnici itekako radi s novcem, uopće nema znaka kojim je zabranjeno unošenje oružja!! Nije čak zabranjeno ni uvođenje pasa!! Zabranjeni su jedino fotoaprati (odnosno, kako na znaku piše: fotografiranje).
Zašto? Poznato je da se kriminalci plaše fotoaparata, da slučajno ne zabilježe tko su i što rade...
Poznate fotografije - Velika kamera
Ovu kameru je 1900. godine sastavio George R. Lawrence. Sama kamera je težila 640 kg, a snimala je na staklenu ploču (stakleni negativ) veličine 4.5' × 8' (cca 135 x 240 cm). U to vrijeme to je bila najveća kamera ikad proizvedena.
(public domain)
četvrtak, 19.04.2012.
Incident na snimanju
Kako javlja nekoliko domaćih portala, na jednom (playboyevom?) snimanju u jednom kafiću, dogodio se incident. Prema dostupnim napisima, jedan od gostiju kafića navodno je odalamio jednu playboyevu "zečicu" nakon što mu je ova branila snimanje, tražila da obriše snimljene slike i prijetila sudskim tužbama.
24sata: Playboyevu zečicu udario šakom u glavu
Glas istre: Nokautirana Playboyeva zečica
I dok će vjerojatno većina zauzeti stav da samo kukavica udara žene (što možda i jest točno u većini slučajeva), tu se ipak postavlja pitanje da li na ulazu u kafić uopće negdje postoji znak da je fotografiranje unutar kafića zabranjeno? I ako je unutra već bio organizirani fotosession, zašto je onda kafić uopće bio otvoren za goste?
srijeda, 18.04.2012.
Histerične budale i njihova vjerovanja
Zbog pogrešnih uvjerenja koja rezultiraju paranojom, dušebrižništvom, pedofilifobijom, i sličnim obrazcima neprijateljskog ponašanja prema fotografima, postoje ljudi koji redovito izazivaju probleme i neugodnosti ako se nađu u njihovoj blizini. Štoviše, nerjetko su čak uvjerene da su njihova pogrešna uvjerenja bazirana čak i na nekom zakonu ili da jesu zakoni. Takve osobe se uglavnom naziva histeričnim budalama, (ponekad i histeričnim kokošima, ako se kojim slučajem radi o osobama ženskog spola).
Evo popisa stvari u koje su takve histerične budale redovito uvjerene:
** svatko sa SLR fotoaparatom je paparazzo
** svatko sa SLR fotoaparatom blizu djece je pedofil
** svatko sa SLR fotoaparatom blizu žena je voajer
** svatko sa SLR fotoaparatom je psihički bolesnik
** svatko sa SLR fotoaparatom je opasan za okolinu
** svatko sa SLR fotoaparatom zarađuje fotografiranjem
** svaka slika snimljena SLR aparatom završi u novinama
** svaka slika snimljena SLR aparatom završi na internetu
** svako fotografiranje (SLR aparatom) je ilegalno bez "posebne dozvole"
** svako fotografiranje (SLR aparatom) ugrožava snimljenu osobu ili objekt
** svako fotografiranje je nepristojno i nekulturno
** samo "poznati fotografi" smiju fotografirati
** za sve nesreće i loše vijesti su krivi fotografi/fotoreporteri
** fotografi bi "trebali naći posao"
** fotoreporteri su đubrad, gamad, strvinari...
** fotografi su "niža rasa" pa ih se može slobodno maltretirati
** ... (dopuni po potrebi)
Osim što su dotične osobe uvjerene da su uvijek u pravu, te ih ništa ne može uvjeriti u suprotno, prilikom racionaliziranja dotičnih uvjerenja karakteristično je i tzv. "kokodakanje" - redovito ponavljanje nekih izraza i fraza kojima dotični brane svoje stavove (tu prvenstveno spada "privatnost"), ali bez da imaju pravu predodžbu o značenju dotičnih izraza i na što se dotični izrazi točno odnose.
Općenito, bilo kakav pokušaj logičkog uvjeravanja dotičnih, da su njihovi stavovi i stereotipi u koje vjeruju pogrešni, je kao borba s vjetrenjačama - gubitak vremena.
nedjelja, 15.04.2012.
RMS Titanic
Na današnji dan, prije točno 100 godina, potonuo je Titanic!
(public domain)
Titanic je na svome prvom putovanju, iz Southamptona u New York, 14.4.1912. oko 23:40h, u sjevernom Atlantiku, blizu Newfoundlanda, okrznuo ledenu santu, što je uzrokovalo oštećenja na trupu. Zbog velikog prodora vode, puno većeg od onoga što je konstrukcijski mogao podnijeti, Titanic je potonuo 15.4. oko 02:20h.
Od 2224* ljudi koliko se u trenutku nesreće nalazilo na brodu, nesreću je preživjelo samo 710*. Uzrok tolikim žrtvama prvenstveno je bio nedovoljan broj čamaca za spašavanje, no i prevelika komocija ljudi zbog čega većina dostupnih čamaca nije bila punjena do punog kapaciteta.
Nakon potonuća, dugo vremena su se ispreplitale razne priče i teorije o tome kako i zašto je Titanic potonuo; od nagađanja po pitanju stvarnih događaja (baziranih na izjavama svjedoka), pa do raznih nevjerojatnih teorija koje su uključivale "uroke" i druga slična naivna pučka vjerovanja. Tek su novija istraživanja utvrdila da je ovu nesreću zapravo uzrokovala kombinacija više različitih faktora: ignoriranje upozorenja o ledu, prevelika brzina, slaba vidljivost u noći bez mjesečine, te konstrukcijske greške (loše zakovice).
No bez obzira na sve, ostaje činjenica da je Titanic bio jedan od najvećih i najluksuznijih brodova toga vremena...
---------------------------------------------
* prema wikipediji; brojke iz drugih dostupnih izvora variraju.
srijeda, 11.04.2012.
Razlika između press iskaznice i akreditacije
Ljudi često press iskaznice miješaju sa akreditacijama. Iako na prvi pogled slične, to su dvije potpuno različite stvari.
Press iskaznica nije ništa drugo nego svojevrsna identifikacijska isprava kojom se dokazuje da je neka osoba novinar ili fotoreporter, odnosno da je član neke (novinske ili foto) agencije. Ponekad i vanjski suradnici ("freelanceri") mogu također imati press iskaznice. Uglavnom, svaka press iskaznica na sebi najčešće sadrži ime i prezime, sliku, te naziv agencije za koju osoba radi. Ponekad tu još znaju biti i podaci poput datuma rođenja, roka valjanosti isl...
Akreditacija je pak svojevrsna "dozvola" da neka osoba s fotoaparatom na nekom događaju smije snimati, ili pak dok snima, da smije biti na mjestu gdje je "običnoj publici" inače zabranjen pristup. (npr. u posebnoj "press loži", uz sam sportski teren na utakmicama, između pozornice i "fan-pita" na koncertima i slično). Za razliku od press iskaznice, na akreditacijama najčešće piše samo "press", "snimatelj" ili slično i ime događaja za koji akreditacija vrijedi. I tu ponekad znaju biti navedeni osobni podaci na koga glasi akreditacija, ali to je više iznimka nego pravilo.
Press iskaznice izdaju novinske i fotoreporterske agencije gotovo isključivo svojim članovima, dok akreditacije izdaju organizatori pojedinih događaja, bilo novinarima (onima koji imaju press iskaznice), bilo svakome sa malo većim fotoaparatom koji akreditaciju zatraži.
Na neke događaje mogu ući samo nosioci press iskaznica. Na druge događaje pak može ući samo onaj tko ima akreditaciju, bez obzira bio on "press fotograf" ili ne. Na neke događaje mogu ući svi, no oni koji imaju press iskaznicu ili od organizatora zatraže akreditaciju imaju određene povlastice, a ponekad možda i obaveze (npr. ustupanje određenog broja slika organizatoru isl.)...
petak, 06.04.2012.
Kroz koje sve muke prolaze fotografi na vjenčanjima?
Uobičajeno je vjerovanje kako je biti fotograf za vjenčanja posao iz snova za svakog fotografa. Dotično vjerovanje prvenstveno proizlazi zbog toga što su uobičajene tarife takvih svadbenih snimanja poprilično visoke i kreću se u tisućama kn, a posao fotografa svodi se tek na pritiskanje okidača. No ipak nije sve baš tako bajno kao što se neupućenima čini.
Iako nakon svih troškova (benzin, fotopapiri, albumi itd.) fotografu nerjetko ostane pristojan iznos, često se taj iznos ne može baš opravdati svim neugodnostima i problemima kroz koje fotografi na prolaze snimajući vjenčanja. Bilo od čudnih i nerealnih prohtijeva samih mladenaca i njihove rodbine, bilo od raznih državnih službi.
Tako je u jednom slučaju jedan fotograf, koji je uredno bio naručen da snima vjenčanje, doživio to da se na vjenčanju mladoženja nipošto nije htio slikati, uz objašnjenje "koji će mu k***c slike". Na kraju je, nakon puno naztezanja nagovaranja, fotograf okinuo svega par slika, tek toliko "da se nađe".
U jednom drugom slučaju, jedna mlada imala je želju da joj vjenčanje i svadba budu snimljeni isključivo u "paparazzi stilu" (bez ikakvog poziranja i uglavnom iz daljine). Iako je ovoj fotografkinja predlagala i nekoliko "normalnih" poziranih slika, ova je to kategorički odbila. Kasnije, kada je dobila album sa snimljenim slikama - nije bila zadovoljna! Upravo zato što nije bilo formalnih poziranih slika.
Jedan od problema s kojima se fotografi znaju susretati u poslu su dosadnjakovići - ljudi koji sve slike sa vjenčanja očekuju odmah, već isti dan. Iako je zahvalnice moguće isprintati odmah (jedna slika u nekoliko stotina kopija), no za odabir, obradu, isprint najboljih slika (od gomiletine snimljenih) i opremanje albuma, potrebno je nekoliko radnih dana. Poenkad čak i tjedana.
Kod crkvenih vjenčanja probleme često znaju predstavljati i svećenici. Naime, u nekim crkvama je snimanje "zabranjeno" osim onda kada se to (masno) plati. No čak i tada svećenici znaju raditi probleme oko toga gdje fotografi smiju, a gdje ne smiju stajati, te kako i što (ne)smiju snimati. Neki se čak bune i na upotrebu blica ili dodatne rasvijete što je u polumračnim opskurnim prostorima (kakve neke crkve znaju biti) neophodno da bi snimanje uopće bilo moguće.
Isto tako, prema nekom novom (idiotskom) zakonu, vjenčanja smiju snimati samo fotografi obrtnici. Ako kojim slučajem svadbu snima prijatelj ili rođak, i to iz usluge (što znači bez ikakve novčane naknade), dotični zakon to svejedno tretira kao ilegalnu radnju, a fotografa kao kriminalca. Povodom toga se dogodilo i nekoliko slučajeva gdje su inspektori doslovno poput hajduka banuli usred svadbe, i krenuli provjeravati fotografe. Ne treba ni spominjati kolio su takvim svojim postupcima generalno upropastili čitav događaj!
Na kraju, znaju se na vjenčanjima ponekad dogoditi i iznenadni kvarovi ili oštećenja opreme (npr. da crkne fotoaparat, ili pak bude zaliven nečime), a koji mogu biti vrlo neugodni samo u situacijama ako fotograf nema rezervni komad opreme sa sobom.
četvrtak, 05.04.2012.
10 stvari koje fotografi ne vole slušati
Postoje određene fraze koje fotografi ne vole čuti, ali ih nažalost moraju slušati od drugih ljudi gotovo svakodnevno:
1. "Ovdje je zabranjeno snimanje..."
Nitko ne voli biti smatran kriminalcem, pogotovo kada se bavi hobijem koji nikoga ne ugrožava, a samo zbog nečijeg nerealnog shvaćanja "sigurnosti", "privatnosti", "prevencije terorizma", ili nekog drugog sličnog "razloga".
2. "Hajde me slikaj!"
Kada fotograf snima nešto sasvim drugo i kada je na to usredotočen, ovakvi iznenadni zahtjevi znaju poprilično ometati. Osim toga, usiljena poziranja uglavnom rezultiraju usiljenim, ukočenim i zbog toga prilično nezanimljivim slikama.
3. "Možeš li mi poslati slike?"
Nekome tko snima sebi za gušt to uglavnom nije problem tu i tamo poslati sliku prijateljima, no očekivati od nekoga da to stalno radi, ili od onoga tko od fotografije živi da okolo ljudima besplatno dijeli slike, je ipak malo previše nerealno očekivanje.
4. "Imam ideju za dobru fotku..."
Svaki ozbiljniji fotograf ima svoje ideje po pitanju toga što i kako želi snimati, te način na koji snima i obrađuje slike. Općenito kao i većina drugih ljudi, ni fotografi ne vole da im drugi "daju savjete" kako bi trebali raditi svoj posa, pogotovo kada to čine ljudi koji nisu fotografi.
5. "Jel' mogu dobiti sve slike?"
Loše slike se ne pokazuju drugima (a pogotovo ne javno) upravo iz razloga što su - loše. Bilo da se radi o "duplićima", lošim kadrovima, promašenom fokusu ili krivoj ekspoziciji. Nečiji fotografski portfolio je dobar upravo onoliko koliko je dobra najlošja slika koja se nalazi u njemu.
6. "Ne smiješ me slikati!"
Neki imaju svoje razloge za to, no u situacijama gdje ima puno ljudi i fotografa, a gdje se nitko drugi ne buni, izuzetno je glupo očekivati da fotograf između gomile ljudi vodi računa samo o pojedincima "koji se ne vole slikati". Tko ne voli da ga se slika, neka se sam trudi ne ulaziti u kadar!
7. "Sigurno imaš dobar fotoaparat"
Ovo je u razini toga da se, nakon ukusnog ručka ili večere, kuharu ili domaćinu kaže "sigurno imaš dobar štednjak". Fotoparat je samo sredstvo, a rezultati koji nastaju njegovom upotrebom ovise prvenstveno o onome tko ga i na koji način koristi.
8. "Možeš li to popraviti u photoshopu?"
Popravak sitnice u photoshopu nije problem. No kada netko već u startu ima očekivanja da se baš svaku njegovu sliku mora retuširati u photoshopu (npr. jer nije zadovoljan vlastitim izgledom) je ipak malo previše.
9. "Hajde donesi fotoaparat!"
Iako fotografi u principu vole snimati, i oni su ljudi, te ponekad imaju želju malo se odmoriti od snimanja, a ne na svim druženjima i drugim sličnim događajima izigravati "dežurnog fotografa".
10. "Kada će slike biti na Facebooku?"
Ljudi vole dijeliti i pokazivati slike na facebooku, no nemaju svi fotografi facebook profile, a još manje namjeru stavljanja tone slika na facebook, samo zato da bi se drugi njima hvalili.
srijeda, 04.04.2012.
Svaki majmun sa SLR fotoaparatom...
...misli da je fotograf.
(status i autor nepoznati, slika nađena na internetu)
Koliko se može uštedjeti razvijanjem filmova u kućnoj radinosti?
Prvo treba spomenuti da u ovu (prilično grubu) računicu ulaze isključivo troškovi razvijanja c/b filmova (tj. njihova usporedba). Ne ulazi trošak samog c/b filma, jer bez filma nema ni razvijanja.
Prosječna cijena razvijanja role c/b filma u prosječnom foto studiju (koji nudi tu mogućnost) iznosi oko 30kn po filmu.
Prvo svakako treba uračunati inicijalni trošak u vidu doze za razvijanje (~200kn), menzure (~100kn) i termometra (~100kn), što daje total od kakvih ~400kn. Nabavkom rabljenih komponenti preko oglasnika, moguće je ovdje i znatno uštedjeti.
Neki će još reći da su potrebne i posebne boce za kemikalije, no višekratne kemikalije (razvijače i/ili fiksire) se za silu može čuvati i u običnim bocama ili staklenkama od zimnice, tako da je tu trošak gotovo nepostojeći (iako ih je "na duge staze" ipak bolje držati u bocama za kemikalije). Jednokratni razvijači i fiksiri se nakon upotrebe bacaju.
Pola litre koncentrat razvijača (jednokratnog, npr. Rodinal) košta oko 100kn.
Litra koncentrat fiksira (višekratnog, npr. T-max) košta također oko 100kn.
Za razvijaje jedne role 35mm filma u prosjeku se potroši oko 5ml razvijača (ovisno već o željenom omjeru razrijeđenja) što će reći da je 500ml dostatno za oko 100 filmova. Trošak: ~ 1kn po filmu
Litra koncentriranog fiksira (koja se prije upotrebe razrijeđuje u propisnom omjeru) može komotno poslužiti za cca 100 filmova. Trošak: ~ 1kn po filmu
Dakle, ispada da je, prema gruboj računici, trošak kemikalija za razvijanje jednog filma u kućnoj radinosti tek ~2kn/film! To pak, teoretski, daje uštedu od čak 28kn po filmu u usporedbi sa razvijanjem u foto studiju!!!
A ako se u to sve uračunaju još i početni troškovi (doza, menzura i termometar), čovjek koji se odluči razvijati filmove u kućnoj radinosti je "u plusu" praktički već nakon 15-20 razvijenih filmova...
utorak, 03.04.2012.
Tko je na novčanici?
Jedna od najčešćih zabluda na našim prostorima je ona o tome tko se nalazi na starim novčanicama Jugoslavenskih dinara.
Naime, mnogi vjeruju da se i na novčanici od 1000 "starih" dinara (tj. 10 "novih") i na novčanici od 20000 dinara nalazi ista osoba. Međutim iako na prvi pogled postoji velika sličnost, na tim dvjema novčanicama nalaze se dvije različite osobe!
Na novčanici od 1000 "starih" dinara (i 10 "novih") nalazi se ARIF HERALIĆ, radnik na visokoj peći, koji je kao invalid umro 1971 godine u posvemašnjoj bijedi.
Na novčanici od 20000 dinara nalazi se ALIJA SIROTANOVIĆ, rudar u ugljenokopu, poznat po tome što je oborio svjetski rekord u iskopu ugljena, te za nagradu tražio samo veću lopatu.
ponedjeljak, 02.04.2012.
Kako efikasno širiti paniku?
ili: Kako metodama srednjovjekovnog lova na vještice izmišljati "teroriste" i "pedofile".
Za svako širenje panike prvenstveno je potrebno prvo stvoriti sveopću atmosferu straha. Zna se da strah i neupućenot zajedno vode do paranoje, a paranoju je najlakše izazvati kod površnih i naivnih ljudi pomoću malo demagogije i puno rada propagandnog aparata.
Paranoja je općenito psihički poremećaj razmišljanja i doživljavanja svijeta oko sebe, kojeg karakterizira vjerovanje da će se neizbježno dogoditi nešto loše ili da se nešto loše događa. Za takvo stanje općenito su karakteristični iracionalnost i deluzije.
Iracionalnost je nesposobnost i nemogućnost logičkog uvjeravanja i zaključivanja, a deluzije (zablude) su vjerovanje da je nešto istinito, bez obzira što sve dokazuje na suprotno, tj. da je to vjerovanje pogrešno.
Mnogi paranoici, bez obzira tko oni bili i koju funckiju obnašali, redovito pokušavaju svima oko sebe tu svoju paranoju, raznim racionalizacijama, prikazati kao "oprez" i "prevenciju". Kao uobičajenu mantru često navode ono "bolje spriječiti nego liječiti" i "čovjek ne može biti previše oprezan". No paranoja i oprez su zapravo dvije potpuno različite stvari.
Kod opreza postoji mehanizam provjere kojim se u određenim okolnostima izravno ili neizravno nastoji provjeriti da li neka akcija iza sebe ostavlja neku direktnu štetnu posljedicu ili ne, te se prema tom zaključku djeluje na odgovarajući način radi otklanjanja te štetne posljedice.
Kod paranoje taj mehanizam provjere ne postoji, već se u određenim okolnostima automatski, a priori, vjeruje da će se neizbježno dogoditi ili da se događa štetna posljedica, te se "preventivno" djeluje odmah i to na najekstremniji mogući način, često uz popriličan "overkill".
Ono što je još posebno zanimljivo i zabrinjavajuće jest i to da su objekti paranoje najčešće stvari ili pojave koje se, statistički gledano, događaju izuzetno rijetko. Međutim, propagandna mašinerija pod paskom vlasti i državnih institucija upravo na te stvari stavlja najveći naglasak! Štoviše, po pitanju potrebe za otkrivanjem "terorista" i "pedofila", od strane raznih sigurnosnih agencija, dežurnih dušebrižnika i njima sličnih, u javnost se putem medija povremeno lansiraju i "kriteriji za prepoznavanje" dotičnih. Navode se čitave liste "simptoma" prema kojima se vizualno, prema tvrdnjama dotičnih "autoriteta", može otkriti tko je "terorist" ili "pedofil".
No, ako se malo dublje prouči dotične "simptome", dotični nemaju blage veze sa stvarnošću i uglavnom su samo produkt paranoidniog bolesnog mozga.
TERORISTI
Nedavno je američki ured za domovinsku sigurnost objavio novi pamflet sa uputama "kako prepoznati mogućeg terorista". Taj pamfelt sadrži listu "simptoma" koji bi, prema navodima dotičnih, trebali značiti da je netko terorist. No problem dotičnih "simptoma" je to što bi prema njima gotovo svaki prosječni čovjek trebao biti terorist!
Naime, u dotičnom pamfletu navode se stvari kao što su: "znakovi nervoze kod ljudi s kojima se prvi put stupa u kontakt", "pretjerano zijevanje tijekom razgovora", "neprestano dodirivanje lica", "ubrzano disanje", "pretjerano znojenje", "nemir i drhtanje".
Površni ljudi podložni sugestiji (a kakvih ima i u policiji, raznim zaštitarskim službama isl) takve "simptome" će uzeti zdravo za gotovo, vjerujući da je to doista tako. Rijetko kome će biti jasno da dotični simptomi mogu imati puno drugih mogućih uzroka, a koji nemaju blage veze sa "terorizmom", već spadaju pod normalno ponašanje i tjelesne reakcije.
Zijevanje je posve prirodna reakcija koja se događa ako je čovjek umoran (nastojanje organizma da udahne više kisika). Nervoza može imati puno razloga, od prirodne karakterne osobine, preko iscrpljenosti i iziritiranosti, do socijalne fobije (pogotovo u blizini nepoznatih ljudi), a što onda kao posljedicu može uzrokovati nemir i znojenje itd. Znojenje, može biti uzrokovano i pretoplom odjećom! A tko često dodirje lice? Svatko. Možda nekoga nešto svrbi ili je tek jedna komponenta u neverbalnoj komunikaciji (gdje dodirivanje nekog dijela tijela, uključujući i lica, ima određeno značenje, a što pak nema apsolutno nikakve veze sa terorizmom!).
No količinu idiotizma kojeg ispoljavaju "autoriteti" koji sastavljaju dotične "kriterije" svakako spada i to da u kategoriju "terorista" trpaju i ljude koji plaćaju gotovinom umjesto kreditnim karticama, ljude koji kupuju hranu ili općenito bilo kakvu robu u većim količinama...
I naravno, povrh svega, tu su i uobičajeni "teroristi" koji hodaju okolo sa fotoaparatima oko vrata koji prema vjerovanju dotičnih paranoika "sigurno obavljaju izviđanja". Pogotovo ako imaju SLR aparat. Unatoč tome što sve pokazuje da teroristi to ne rade - oni koji su se avionima zabili u WTC nisu ništa snimali, bombaš koji je raznio zgradu u Oklahomi isto nije ništa snimao. Ni palestinski samoubojice ne snimaju prije svojih napada... itd.
PEDOFILI
Na potpuno jednak način kao što se izmišljaju "kriteriji" za otkrivanje "terorista", može se naći i na "kriterije kako prepoznati pedofila". I opet, na potpuno jednak način, prema tim kriterijima ispada da bi većina populacije spadala i u tu skupinu.
Između ostaloga, u na internetu dostupnim "kriterijima za otkrivanje pedofila", uglavnom se navode stvari poput: "omiljen u društvu", "ljubazan prema djeci", "oženjen i ima djecu", "često govori o seksu", ali čak i stvari kao "sakuplja stripove", "posjeduje igračke"...
No za razliku što neki mislili, svakom normalnom čovjeku je sasvim prirodni cilj u životu da bude omiljen u društvu, a ne da ga svi oko njega mrze. Dok se s jedne strane toliko vodi borba protiv svih oblika zlostavljanja djece, sad je najednom i ljubaznost prema djeci je također postala problem? Prema kriteriju "oženjen i ima djecu" ispada da su svi ljudi (muškarci?) koji su oženjeni i imaju djecu potencijalni pedofili. No što se tiče sakupljanja stripova, teško da se može naći gluplji "kriterij" - zašto odrasli nebi smjeli čitati i sakupljati stripove!?
I naravno, tu je i ono uobičajeno da se "sigurno radi o pedofilu" ako se netko fotoaparatom nađe blizu djece, pogotovo ako ima SLR fotoaprat. No većini paranoika je promakao detalj da većina slika seksualnog zlotavljanja djece nije snimana od strane stranaca na javnim mjestima, nego do strane zlostavljača (i to najčešće samih roditelja) u privatnim zatvorenim prostorima!
MODERNI MALLEUS MALEFICARUM?
"Malleus malleficarum" je srednjovjekovna knjiga napisana krajem 15. stoljeća, koja je služila kao svojevrsni priručnik za lov na vještice. Štoviše, dotična je knjiga bila vrlo učinkovita upravo u stvaranju masovne paranoje po pitanju vještica.
Naime, u dotičnoj je knjizi, koja je vrlo opširna, temeljito je opisano sve vezano uz vještice i njihovo otkrivanje; od toga da su "vještice svuda oko nas", pa do detaljnih kriterija i metoda "kako prepoznati vješticu" prema izgledu, ponašanju, govoru... odnosno što je "dokaz" da je netko "vještca".
No, ukratko, kriteriji navedeni u dotičnooj knjizi su bili takvi da ih je praktički svatko mogao zadovoljiti i biti proglašen vješticom. Često je bilo samo potrebno u nekoga uperiti prstom, i ta osoba se mogla pomiriti sa time da će biti proglašena vješticom, te mučena i spaljena na lomači. Kada bi se ti srednjovjekovni kriteriji za otkrivanje vještica išli uspoređivati sa modernim "kriterijima" za prepoznavanje "terorista" i "pedofila", zasigurno bi se našlo puno sličnosti. Možda čak i previše...
nedjelja, 01.04.2012.
THE END
Cijenjena publiko, ovo je kraj.
Zbog određenih privatnih problema, zdravstvenih problema, nedostatka inspiracije i motivacije, te slabe gledanosti, više nemam volje pisati blog.
(public domain)
