Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Često me pitaju bojim li se budućnosti? Valjda bih se trebala bojati ....

Ne znam, vrlo čest je moj odgovor na to pitanje. Iskreno, o budućnosti baš ne razmišljam puno. Neke stvari ne možeš birati, neke stvari ti se jednostavno dogode a na tebi je kako i iz kojeg ćeš ih kuta gledati.

Da li ćeš se doma zabiti u kut, sjesti i plakati ili ćeš slaviti život ma kakav on bio, to je čisto stvar osobnog izbora, malo i stvar karaktera.

Ja sam onaj jebeni optimista i često se radujem svemu kao malo dijete. Iako i taj optimista ima svoje crne dane i trenutke kad sve dugine boje mog života počnu lagano i neprimjetno prelaziti u crnu boju. Imam takve trenutke i proživljavam ih vrlo duboko i vrlo emotivno jer na žalost drugačije i ne znam.
Voljela bih ponekad da sam onaj površan tip ljudi, onaj tip ljudi koji nema i nikad nije spoznao dubine u sebi, ali na žalost nisam. Otkrivajući dubine u sebi često su vrlo bolne, to su živi ponori bez dna a ti padaš i padaš i padaš i ne možeš natrag, jer to nešto što te vuče k dnu jače je od tebe samog. I onda se borim sa svojim umom, pokušavam u svojoj jebenoj glavi pohvatati sve one konce svih alternativnih knjiga, sve one mudrosti, sve one tehnike mog transurfinga, ali ne ide. Loše i zle misli u tim trenucima nadvladaju one pozitivne, one vesele misli.

Zle misli su zaista proklete.

Dođe ti samo jedna u glavu i tada krene kotrljanje niz padinu, kao u crtanim filmovima kad od jedne male grude koja se kotrlja odjednom nastane ona velika, ogromna i ne možeš je zaustaviti...
Tako je i s mislima. U glavu dođe samo jedna mala obična zla i crna misao i od te male nastane jedna ogromna koja nema kraja. Ždere te iznutra, sustavno i polako, tiho..Kao jedan rak...Neda ti mira, neda ti jesti, neda ti spavati, neda ti normalno živjeti....A sve zbog samo jedne misli od koje nastane cijeli film u hipu. Naravno, ne bilo kakav film, najčešće je to neki teški psihološki triler s elemntima strave iz stvarnog života...
Tada se bojim, tada počinje moj strah jer vidim da u bitci sa zlim mislima gubim, ja gubim, nemam dovoljno snage da ih odmaknem iz glave.... One su jače od mene, ili možda i nisu.
Možda im samo dozvoljavam da budu jače jer mi paše bol koju mi nanose, jer mi paše osjećaj straha, jer volim život na granici...Jer mi je život savršeno posložen u svakom smislu pa mi treba malo drame i patetike u životu. Čisto malo da bih znala da sam živa, jer ako mi nema drame i akcije u životu, onda mi je kao i da ne živim, tipično škorpionski....

Ne bojim se budućnosti, ali se jako bojim svojih zlih i crnih misli jer mislima oblikujemo našu budućnost ....

Između njjih dvoje čim su se ugledali zavladala je magnetična privlačnost. Čarolija koja ih je začarala bila poput magneta. Privlačnot među njima je bila toliko očita da se mogla rezati nožem.

Oboje temperamentni, vatreni i samo sebi svojstveni nisu kao par nikad bili kompatiblni, ali krenuli su u vezu. Nikad si nisu bili oni tipovi osoba za kojim bi se u gradu okrenuli jedan za drugim. Nitko živ njih dvoje nije mogao spojiti ni u najluđim snovima. Nitko, ali baš nitko.

On je bio tip koji je voljeo svoju slobodu i izuzetno cijenio svoju komociju. Voljeo je moć i materijalno, sve što se kosilo s njegovim životnim načelima i uvjerenjima nije prihvaćao. Rekla bih, on je bio malo ograničen ili možda samo jedan tradicionalan tip muškarca.

Ona je bila poput vjetropira, čas ovamo, čas onamo. Vjerovala je u svoja mala čuda, veselila se svemu kao malo dijete, voljela je kao i on svoju slobodu, ali nikako nije bila tradicionalan tip žene koja je njemu bila potrebna.

Ona po ničemu nije bila njegov tip žene. On po ničemu nije bio njen tip muškarca.

Oni su bili nespojivi i svi su se pitali do kada će biti skupa i ako već jesu skupa na što će ta veza sličiti.

Veza između takvih dvoje individualaca je bila kao bojno polje i svaki put je bila prava umjetnost izvući živu glavu s bojnog polja ali njih dvoje upravo tako nesavršeni su se neopisivo voljeli. Voljeli su se do granice boli. Čudno je bilo samo i vidjeti spoj takvih dvoje a kamoli ih vidjeti u istom stanu.

On je uvijek bio uredno izbrijan i ušminkan, uvijek je pušio neke skupe cigare i uvijek je mislio o tome što će ljudi reći na ovo ili ono. A ona uvijek u svom filmu oblačenja, uvijek s punom torbom alternativnih knjiga i nikad, ali nju baš nikad nije zanimalo to što će ljudi reći. Uvijek je furala svoj životni film bez imalo razmišljanja o ljudima jer je već odavno shvatila da kakav god da jesi, dobar ili loš, ljudi će uvijek naći nešto za priču i tračanje. Živjela svoj život onako kako njoj odgovara, uz njega naravno.

Njihova veza je bila izuzetno čudna jer osim što karakterno nisu bili ni približno jedan drugom, nisu se ni fizički, ni mentalno barem i djelomično poklapali. Ali oni su nekako funkcionirali.

Kako su funkcionirali?

Teško, jako teško i bolno jer sve ono što je ona tražila od njega nije dobivala. Sve ono što je on tražio od nje, nije dobivao.

Padale su tu teške riječi, gadne i gnjusne svađe, poštovanje je godinama izbljedilo. Psovke među njima su postale nešto što je normalno. Svađe i grube riječi je postale su nešto svakodnevno. Takav odnos je postao izuzetno težak za oboje, sustavno su polako ubijali i crpili jedan drugog. Isisali su se do kraja, i ona njega, i on nju...

Na kraju više nisu imali snage za borbu jedan protiv drugog. Pokorili su jedan drugog. Oboje su doslovce bili na koljenima.
Umorni jedan od drugog.
Shvatili su da njihov odnos više nema smisla jer je taj odnos postao kao samoubojstvo.

Ostati u vezi koja te ne hrani i ne potiče nego te crpi i nije najsretnije rješenje u životu. Razišli su se. Svatko je otišao na svoju stranu potražiti sreću u životu. Njih dvoje nakon toliko godina borbe i neopisive srasti su se razdvojili.
Odahnuli su jedan bez drugog jer su postali svjesni da su jedan drugom omča oko vrata i kamen spoticanja, ograničavanja.

Dvoje nespojivih konačno su se razišli.

Oboje i svi oko njih konačno su odahnuli jer to više nitko nije mogao gledati. Ali oni su se voljeli na sebi jedan svojstven način.

Oni su se zaista voljeli i to jako su se na čudan način voljeli.

Nakon razlaza neko vrijeme se nisu viđali, nisu se čak ni sretali. Povremeno su sretali neke zajedničke prijatelje koji su im pričali da je bilo pitanje vremena kada će ta veza puknuti i svi su se i čudili kako su tolike godine uspjeli ostati zajedno.

On je sebi sredio život onako kako je njemu odgovaralo. Našao si je djevojku svojih snova i bio je kao sretan. On nikada nije bio tip koji može biti sam, uvijek mu je trebao netko pored njega.

Ona je sebi sredila svoj život onako kako je oduvijek željela, posvetila se sebi i radu na sebi, posvetila se svojim knjigama i istraživanjima, posvetila se svojim prijateljima i hobijima koje je tijekom godina veze s njim skroz zapostavila.

Sve je bilo idealno u njihovim novim životima do jednog dana. Jednog dana oni su se sreli!
Stali su jedan nasuprot drugom i gledali se kao dva škorpiona na bojnom polju. Tim susretom i s nekoliko razmijenjenih riječi opet je nešto među njima proradilo, opet se nešto zakuhalo i to što se kuhalo bilo je obostrano, oboje su toga bili vrlo svijesni i uplašeni. Opet neka čarolija! Mir u njihovim životima opet je bio poljuljan.

Nakon nekoliko dana počele su se izmijenjivati poruke, pa nakon toga diskretni i sramežljivi pozivi i dogovori. Naravno, na kraju je sve rezultiralo strastvenim seksom. Iako je on bio tada u vezi, nije ga smetao seks o njom jer je u njemu uživao. Uživali su oboje jedan u drugom. Nije to bio jedan seks, to je bio cijeli niz stratvenog i tajnog nalaženja i seksanja. Oboje su znali da to nije dobro za njih jer su oboje sredili svoje živote i napravili si svoj mir a samim činom nalaženja a još k tome i seksanja radili su samo sebi gore. Svega su bili svjesni a nisu mogli protiv sebe, ta njihova fatalna privlačnost je bila nešto nezemaljsko. Nalaženjima odnos im je bio bolji nego ikada prije, razgovori su bili pitki i nabijeni emocijama, prvi put su mogli normalno i otvoreno razgovarati o svemu, o njima...
Shvatili su da ima još emocija među njima koje nisu zamrle, shvatili su da ima još puno strasti i nakon svih tih godina, nakon svih grubosti i ružnih riječi.

Kad ne bi bili skupa oboje su analizirali svoj odnos jer im nije bilo jasno što je to ustvari. Zaljubljenost nije, jer nakon toliko godina nema više leptirića u trbuhu. Strast je i to ogromna, strast koja nije umrla i nije se ugasila nego je prisutna i jaka kao i prvog dana.

Ljubav?

Da, možda je to i na kraju ljubav. Nakon svih njihovih padova i igrica tko će preživjeti u toj igri shvatili su da se još vole. Vole se onako pravo i duboko, jer prema svemu onom što su prošli zajedno i što su radili jedan drugom, oni se još uvijek vole. Ljubomorni su, posesivni i žele jedan drugog zauvijek... Čude se kako se još mogu voljeti i nakon toliko godina i nakon toliko sranja i boli koje su si međusobno nanjeli.
Ali nije to obična ljubav, to je ljubav poput samoubojstva, jer su oboje svjesni da ne mogu skupa, jer ne mogu a ne mogu ni jedan bez drugog, jer ne mogu.... Nakon svega i svih godina, među njima još uvijek postoji ona jedna debela nit koja ih povezuje i još uvijek postoji jedna ogromna fatalna privlačnost kojoj ne mogu odoljeti...

Dali će ikad biti zajedno ili ne, ne znam. Boje se jedan drugog, ustvari, boje se njihove veze ako je i bude u budućnosti, iako su i o tome razmišljali.... Svjesni su svega, ne mogu skupa a ne mogu ni jedan bez drugog, i tu nastaje veliki problem...

Neke su ljubavi zaista poput samoubojstva.....

Svi pričaju o sponzorušama s gađenjem i prijezirom. Uglavnom su to žene raznih dobi i godišta koje žele samo jedno i ne prezaju ni pred čim da to i dobiju.
Međutim postoje i muške sponzoruše a o njima nitko ni riječi, nisam nikad čula da ih netko spominje, da ih netko prezire.

Zašto se samo ženske sponzoruše preziru i gledaju kao neko čudo? Po meni muškarci ne zaslužuju ništa manje osude i prezir.

Neki dan sam se našla u jednom društvu i ostala sam šokirana pričom kojoj sam prisustvovala.

On, muškarac 40-ih godina, visok, zgodan tako - tako, ništa posebno izgledom, recimo, ja osobno nikad se za njim ne bih okrenula u gradu. Zaposlen s neredovitim primanjima, izuzetno komunikativan, razveden, ima svoju životnu priču.

I tako on nama priča....

Nakon razvoda ostao je sam, ostao je bez obitelji. Najprije se dobro isklatio po vani, nauživao žena na jednu noć, svakakvih žena, rastavljenih, slobodnih, mlađih, starijih pa čak i oženjenih. Bilo mu je super. Sve mu je dosadilo i poželjeo je neku s kojom bi bio u vezi jer on ne može biti sam, ali ne i bilo kakvu. On zna kakvu ženu treba i želi pored sebe.

On želi ženu koja nije razvedena ili ako je razvedena ne daj bože da ima dijete jer on ne želi hraniti ničije tuđe dijete. Ili, ako je već razvedena bilo bi dobro da ta žena ima veliko dijete koje ima barem 20 god. pa da se mali može brinuti sam o sebi.
On želi ženu koja radi, koja ima stan, stalne prihode, koja ima auto i koja je potpuno neovisna tako da on ne mora brinuti o njoj. Čak i ne mora biti ni lijepa, ni previše zgodna, čak se i ne mora seksati jako dobro, ali ove uvjete mora ispunjavati da bi bila njegova ili bolje rečeno da on bio njen.

Nedavno je upoznao jednu takvu.

Upoznao je ženu koja ima i svoj stan, i svoj auto, slobodna je i vrlo je utjecajna, na visokom je položaju, ima odlična primanja i ta žena je u njegovom životu apsolutni jack pot, kako on kaže. Ona ga voza okolo gdje treba, preko nje je upoznao mnogo važnih i utjecajnih ljudi. Predpostavljam da i ona plaća ručkove i večere. Dakle, jedan odnos: molim te ne pitaj me ništa ili muko moja pređi na drugog, iako tu nema muke jer ona ima sve pa od njega vjerojatno i ne očekuje ništa, što njemu apsolutno odgovara.

Priča nam kako je i ne voli baš previše jer još uvijek voli svoju bivšu. Priča nam kako ševi ovu novu, a dok je ševi misli na svoju bivšu jer seks s bivšom je glavni zgoditak na lutriji. Novu bi teško ostavio i ne bi se rado vratio bivšoj - iako je još voli, jer s novom u paketu dobiva sve što mu treba.

Slušam ga i ne mogu vjerovati svojim ušima.

Jesi li sretan s njom? - pitam ga.

On ništa, šuti kao zaliven.

Jesi li zaljubljen u nju? - pitam ga.

On opet ništa, šuti, predpostavila sam da nije.

Jel je voliš? - opet ja, ne odustajem.

On opet ništa, opet muk i pogled u daljinu.

Odustala sam od pitanja jer me ta njegova priča sablaznila u hipu, jer nisam mogla vjerovati to što čujem.

Dakle, ne voli je ili je voli barem malo, sretan je s njom onoliko koliko može biti, kreše se s njom a još uvijek misli na bivšu koju bi rado kresnuo i danas nakon svega, jer s bivšom je barem seks bio glavni zgoditak.

Ne razumijem i pitam se tko je tu lud?

Rezime cijele priče u mojoj glavi je bio da nema veze ni tko je ona, ni kakva je ona, bitno je da ima love i da ga barem malo i povremeno kreditira, bitno je da s njom ima sigurnost, barem onu materijalnu, da ona titra oko njega upravo onako kako on želi i naravno da s njom ne želi djecu, jer ne želi djecu s bilo kime više. Jer kako on kaže, ne želi jednom u budućnosti plaćati dvije alimentacije, obzirom da jednu već plaća!

Iako, nekako u dubini sebe vjerujem da se oko ove nove trudi i prikazuje se u najboljem svijetlu, jer ipak je ona njegov jack pot koji ne bi trebalo propustiti samo tako....

I onda sam ja sama sa sobom sjela i zapitala se, pa dobro kakva je to osoba?

Kakav je to muškarac?

Je li to uopće muškarac?

Je li to čovjek sa svim onim svojim ljudskim osobinama ili je to samo jedan ekstra veliki egoista koji misli samo na sebe i na svoje dupe jer i nije ni sposoban misliti na nikog osim na sebe samog i svoje potrebe?

Šta je to uopće?

Kako se to zove?

U današnje vrijeme prevara u vezi ili braku je nešto što je postalo tako normalno, da to više nije normalno...

Ljudi se tako lako odlučuju na brak, pa se onda još lakše razvedu jer nakon svega par godina shvate da nisu jedno za drugo. Ili ako slučajno odluče da će ipak održati brak radi djeteta ili okoline počinje varanje na sve strane.

Nekog za nešto na brzinu i sa strane danas nije teško naći, seks se dijeli na sve strane šakom i kapom. U današnje vrijeme biti nečija ljubavnica ili ljubavnik nije ništa novo, nije ništa nepoznato, da pače, vrlo je to sve postalo normalno. Zanimljivo je i vatreno, vidite se povremeno na svega nekoliko sati, oboje mirišljavi i čisti, obavite svoje biološke potrebe i vraćate se kući sretni, zadovoljni i zadovoljeni.

Strast je tu još veća jer je nešto tajno, jer je to što radite skriveno, jer se ne smije znati...
Strast je velika jer si niste dostupni svaki dan, jer se ne budite jedan pored drugog i nemate zajednički kredit za stan i minus na tekućem računu...

Ovako neki povremeni ulet sa strane dobro dođe da razbije životnu monotoniju i unese potrebne strasti u našu svakodnevnicu...

Pričajući s ljudima oko sebe često su muškarci ti koji varaju i koji uljeću u tuđe krevete, nije da nisu i žene, jesu ali puno manje...

Održavaju ljubaničku vezu i uživaju u njoj, vode paralelno dvostruki život kao da je to nešto normalno, a nije.. Ponekad se dogodi da ostave ženu i obitelj radi ljubavnice, s njom zasnivaju neki novi život i neku novu obitelj.

Ali može li veza koja je započela na lošim temeljima, na temeljima jednog razdora biti uspješna?

Uostalom, ako je taj netko jednom prevario i ostavio ženu radi neke druge žene (ljubavnice), neće li to možda učiniti opet, kako vjerovati i biti siguran da to neće opet učiniti?
Kako živjeti sa spoznajom da možda i ova nova neće biti ostavljena radi neke još novije koja će biti zanimljivija, mlađa, napetija, vatrenija? Kako tada opušteno i normalno živjeti? Živjeti bez straha da se povijest neće ponoviti?

Kroz povijest smo svi naučili da se povijest ponavlja, stvari se vrte u krug....Sve je jedan začarani krug ustvari...

Možemo li prekinuti taj krug?

Ako je netko jednom kurbež i prevario, nije li taj zauvijek kurbež i zauvijek će varati?

Teško je biti pametan i objektivan u tim situacijama, teško je vjerovati da više nikad neće prevariti.
Ljudi se valjda rađaju s genom za prevare, to je nešto što ne možemo mijenjati, to je nešto što u nama i sa čime se moramo znati nositi.... Prevara je nešto što je jače od nas samih, zar ne? S našim strastima i spoznajama teško se boriti, gotovo i nemoguće, pogotovo ako ta neka pruža ogroman seksualni užitak, pogotovo ako su vam se seksualne energije i potrebe poklopile...

Možemo li odoljeti tuđim ženama ili muškarcima kad je to nešto u nama? Kada je to neko zabranjeno i nedostupno voće slađe i pruža nam veći užitak od onog koje imamo svaki dan pored sebe!

Pa čak onda i kada volimo osobu s kojom živimo, ponekad nam je ipak slađa ona druga, ona nova i neistražena...
Postoji li kraj tome?

Možemo li vjerovati nekom tko je jednom prevario i vodio dvostruki život da to nikad neće više napraviti a ima prilike? Jer prilika za takvo što se uvijek nađe, uvijek se nešto iskombinira, uvijek se nešto sredi i izmulja.

Je li stvarno istina da ako si jednom prevario da ćeš to napraviti opet kad ti se pruži prilika?

Kako živjeti s takvom osobom i kako joj vjerovati, ako si ti jednom bila druga i radi tebe je ostavio obitelj i sve, da to neće napraviti opet i da ti kao ta druga jednom nećeš biti ostavljena radi neke treće?

Ljudi smo takvi kakvi jesmo sa svim svojim vrlinama i manama, takvi smo i mijenjamo se s godinama. Rođenjem smo dobili nekakve karakterne osobine i godinama ih gradimo i formiramo, izgrađujemo i nadograđujemo se....

Karakter je ono što se ne mijenja, karakter je ono što ostaje zauvijek isto, to je konstanta koja ostaje i prati nas kroz cijeli život....

Kad se dvoje ljudi sretnu i zaljube sve bude idilično, zasljepljeni su jedan s drugim, ne vide ništa, ne vide mane, vide samo one dobre stvari kod onog drugog, ljubav frca na sve strane... Viđaju se gotovo svaki dan na nekoliko sati,vole se, izbezumljeni su jedan od drugog. Vremenom zaljubljenost i zasljepljenost prođe, maske padnu preko noći i onda shvatimo da od one divne osobe za koju bi okrenuli cijeli svijet naglavačke, da ona osoba koja nas je obožavala i skidala nam zvijezde s neba samo radi nas, shvatiš da to nije to, da to nije osoba s kojom bi mogli provesti cijeli život. To više nije ista osoba kao na početku naše veze. Od ogromne ljubavi i leptirića u želucu nastaje jedan grč koji nas svakodnevno prati.

Pokušavaš osobu s kojom živiš promijeniti, sugerirati joj na neke stvari ali ne ide, ne mijenja se, ne sluša te, ne doživljava te i onda se pitaš, pa gdje mi je bila pamet?

Što radim s takvom osobom?
Što to meni sve treba u životu?
Zar nije biti bolje sam nego voditi ovakav život pun bola i nerazumijevanja?

Godine prolaze u boli i očekivanju promjena kojih nema. Bol i grč je sve veći i vremenom postaje neizdrživ. Boli, jako boli kad postaneš svjesan da si odabrao krivo, da to nije život koji želiš jer živiš s osobom koja te ne pošuje, koja te ne razumije. Kad nakon svih provedenih razgovora i nade da će nešto biti bolje opet na kraju ne bude ništa. Imaš osjećaj kao da govoriš zidu, jer vjerojatno od svih izgovorenih riječi i prevedenih sati u objašnjavanju i zid bi se prije iskrivio nego što bi on to napravio. Misliš si, pa ako me imalo poštuje onda bi nešto i promijenio, onda bi nešto napravio, ne bi dalje po svom lupao kao da i ne postojim. Ali ne, on i dalje po svom kao da nitko ništa nije rekao.

Očekuješ promjene jer ga voliš i vjeruješ da on tebe voli, ali ne, on je takav kakav je i ne može biti drugačiji a ti si upravo takva kakva jesi i ne možeš biti drugačija.

Mislim da je najveća greška u vezi očekivati da se ljudi mijenjaju. Ljudi se ne mijenjaju, takvi smo kakvi jesmo i ne možemo biti drugačiji, i to je ona bolna spoznaja. Glupo je toliko očevikivati i tražiti.

Potreno je biti dovoljno realan i hrabar i pogledati istini u oči i zapitati se: mogu li s ovakvom osobom živjeti do smrti, mogu li?

Mnogi nemaju hrabrosti otvoriti oči jer se boje onoga što će ugledati, boje se istine i tako žive život poput biljke, vegetiraju i ne znajući da su živi, ne zanjući da postoje i da život u dvoje može biti i lijep i ugodan. Život u dvoje mora biti i sloboda. Sloboda govora, razmišljanja, sloboda biti to što jesi a ne ono što drugi želi da budeš.

Često u vezama vremenom postajemo ono što drugi želi da budemo, to nije dobro, to nikako nije dobro, jer ja sam ja, i ne mogu biti netko drugi, ne želim biti netko drugi. Kad postajemo ono što netko drugi želi da budemo duša pati. Ne može duša cijeli život patiti, jednom to eksplodira u nama i tada nastaje kaos i sve krene po zlu, odjednom i iznenada. Ne možeš cijeli život živjeti po tuđim pravilima kad imaš svoja. Imaš svoja uvjerenja, imaš svoja načela, imaš sebe...On te promijenio jer si mu to dozvolila u hiru ljubavi velike zasljepljenosti a ti sada želiš mijenjati njega i očekuješ da će se promijeniti jer te voli, jer te poštuje...Ali ne, on je tvrd orah i neda se samo tako, on živi upravo onako kako on želi i kako on hoće a na tebi je da prihvatiš, ili tako ili nikako....

Kad se dvoje ljudi sretnu oni se kliknu i poklope ili se ne kliknu. Neke stvari možeš tolerirati i prihvatiti jer ne ruše tvoj osobni integritet, neke ne možeš, s nekim njegovim karakteristikama naučiš živjeti tokom godina i postaju ti normalne.

U odnosima treba pokušati biti realan i sagledati stvar iz svih kuteva, biti dovoljno hrabar da se suočiš i priznati sebi da je neki odnos dobar za tebe, da u tom odnosu rasteš ili isto tako da nije dobar, da ti škodi i radi loše.

Imamo li hrabrosti priznati sami sebi da neka osoba nije dovoljno dobra za nas?
Volimo li toliko sebe ili prihvaćamo sve samo da ne budemo sami?

U nebrojeno slučajeva oko mene vidim ljude koji nisu sretni u vezama, brakovima. Sputani su, žrtve su i pate, svjesni su situacije da im nije dobro ali žive život dalje, kao da imaju nebrojeno života pa su odabrali da ovaj provedu u patnji i nesreći.

Mnogi oko mene žive za trenutak i dan kada će se njihov životni partner i suputnik promijeniti i postati ono što oni žele. Godine idu, vrijeme prolazi a promjena nema, da pače s prolaskom godina naš karakter postaje još izraženiji, postajemo još teži i sami sebi i onom pored nas...

Ne treba živjeti u uvjerenju da će biti bolje, zavaravati samog sebe, ne treba, jer neće biti bolje, biti će samo gore s djelomičnim tragovima sreće i nade za sretniju budućnost. Kao što sam već rekla, ljudi se ili kliknu ili ne, ljudi se ili nađu na istoj valnoj duljini ili ne... Nema smisla se zavaravati da će jednom on ili ona ostati ono što mi želimo, jer neće.

On je upravo takav kakav je i neće biti drugačiji.
Ona je upravo takva kakva je i neće biti drugačija.

S nekim karakternim osobinama kod partnera se možemo nositi i možemo ih tolerirati, neke ne možemo i nema smisla da tražimo da se mijenja jer se neće promijeniti, jer neće biti netko drugi, jer na kraju krajeva ne može biti netko drugi....

Moramo svi biti svjesni činjenice da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada....

Nakon razvoda jednostavno sam odlučila da neću neko vrijeme imati vezu.

Nije da sam imala ne znam koliko uleta, ali i ono što sam imala sam jednostavno otkačila. U razgovoru same sa sobom odlučila sam da se moram očistiti, da moram proživjeti razvod, proživjeti jedan raspad sistema.

Uglavnom uspješno odrađujem ta stanja, nekad sam gore, nekad sam bolje, ali idem, ne stojim - to je važno. Ponekad se stavim po strani kao promatrač i gledam što se to kuha u meni, ponekad želim biti promatrač ali ne mogu, povuku me te sile i onda padam u ponor kao niz stijenu i grčevito se pokušavam uhvatiti za neku granu da ne odem do samog dna.... Nekad mi bude stvarno teško sa samom sobom i svojim analitičkim umom i potrebom da uđem u dubinu svega dok me ne zaboli....

Želim proživjeti i otpustiti sve te emocije, ne želim da ništa ostane ne riješeno, želim da bude sve čisto, kako bih u novu vezu ušla predano i čistog srca i glave.....

Često čujem da ljudi odmah nakon razvoda, iako nisu rasčistili sami sa sobom, ulete u nove veze. Da li iz svoje frustracije, da li iz svoje ranjivosti i povrijeđenosti, vlastite nesigurnosti ili ne znam čega, ali ulete i takva veza najčešće ne završi dobro jer nije postavljena od početka na dobrim temeljima. U tom nekom novom vidiš sve ono nešto ružičasto jer si najčešće jadan i sam, nakon nekog vremena maske padaju i pokazuje se pravo lice a onda to bude razočaravajuće za jednog aktera, nebitno kojeg....

Neki dan sam saznala da moj bivši ima novu vezu....

Kako mi je bilo?

Kad sam to čula bilo mi je smiješno najprije a kasnije kad sam malo sjela sama sa sobom više mi nije bilo smiješno, bila sam na rubu plača, bilo mi je izuzetno teško, probola me ta spoznaja. Jako me zaboljelo.

Znam, slobodan je kao i ja i ima pravo na vlastiti život, neka tako i bude, ali... Nisam očekivala da će biti kući i heklati ali nisam ni očekivala da će odmah s prvom uletiti u vezu...Očekivala sam od njega avanutre, to mi je čisto normalno i prirodno, nakon toliko godina "zatočeništva", ali da odmah nakon braka uleti u vezu e pa to je zadnje što sam očekivala...

Taj i još nekoliko dana kasnije svakakve misli su mi prolazile kroz glavu:

Kako tako brzo pa još se nismo ni razveli?
Da li sam mu ikad išta u životu uopće i značila?
Da li me je ikad i voljeo?
Kako me je mogao tako brzo zamijeniti, kao da sam žarulja?
Je li bio sa mnom samo zato jer sam mu bila dobra zamjena za mamu?

Bolna mi je bila ta spoznaja a još su mi boniji odgovori prolazili kroz glavu.... Svjesna sam naše situacije, svjesna sam da kad smo skupa da si škodimo, da se sputavamo, da se kočimo, svjesna sam da mi jednostavno nismo kompatibilni, ne možemo skupa a sudbina nam se stalno negdje isprepliće, i tako već godinama.

I onda mi neki dan dođe i kaže mi da me još uvijek voli i da sam kuži da je među nama sve čudno ....

I opet i još jednom shvaćam da u životu postoje ljudi koji ne mogu skupa, a ne mogu ni jedno bez drugog...
Zajebano je to sve, treba to izdržati...

Najviše bih voljela da ga više nikad ne moram ni vidjeti, ni čuti, ali ne, život mi je priredio sasvim drugi scenarij.... Život me prisiljava da smo si silom prilike stalno tu negdje, jedan oko drugog, da se gledamo.... Imamo klinca koji nas veže zauvijek....

Tako da svaki njegov udarac osjetim još dublje i do srži, baš kako volim....

Naša je karma gadna.....