Nakon razvoda jednostavno sam odlučila da neću neko vrijeme imati vezu.
Nije da sam imala ne znam koliko uleta, ali i ono što sam imala sam jednostavno otkačila. U razgovoru same sa sobom odlučila sam da se moram očistiti, da moram proživjeti razvod, proživjeti jedan raspad sistema.
Uglavnom uspješno odrađujem ta stanja, nekad sam gore, nekad sam bolje, ali idem, ne stojim - to je važno. Ponekad se stavim po strani kao promatrač i gledam što se to kuha u meni, ponekad želim biti promatrač ali ne mogu, povuku me te sile i onda padam u ponor kao niz stijenu i grčevito se pokušavam uhvatiti za neku granu da ne odem do samog dna.... Nekad mi bude stvarno teško sa samom sobom i svojim analitičkim umom i potrebom da uđem u dubinu svega dok me ne zaboli....
Želim proživjeti i otpustiti sve te emocije, ne želim da ništa ostane ne riješeno, želim da bude sve čisto, kako bih u novu vezu ušla predano i čistog srca i glave.....
Često čujem da ljudi odmah nakon razvoda, iako nisu rasčistili sami sa sobom, ulete u nove veze. Da li iz svoje frustracije, da li iz svoje ranjivosti i povrijeđenosti, vlastite nesigurnosti ili ne znam čega, ali ulete i takva veza najčešće ne završi dobro jer nije postavljena od početka na dobrim temeljima. U tom nekom novom vidiš sve ono nešto ružičasto jer si najčešće jadan i sam, nakon nekog vremena maske padaju i pokazuje se pravo lice a onda to bude razočaravajuće za jednog aktera, nebitno kojeg....
Neki dan sam saznala da moj bivši ima novu vezu....
Kako mi je bilo?
Kad sam to čula bilo mi je smiješno najprije a kasnije kad sam malo sjela sama sa sobom više mi nije bilo smiješno, bila sam na rubu plača, bilo mi je izuzetno teško, probola me ta spoznaja. Jako me zaboljelo.
Znam, slobodan je kao i ja i ima pravo na vlastiti život, neka tako i bude, ali... Nisam očekivala da će biti kući i heklati ali nisam ni očekivala da će odmah s prvom uletiti u vezu...Očekivala sam od njega avanutre, to mi je čisto normalno i prirodno, nakon toliko godina "zatočeništva", ali da odmah nakon braka uleti u vezu e pa to je zadnje što sam očekivala...
Taj i još nekoliko dana kasnije svakakve misli su mi prolazile kroz glavu:
Kako tako brzo pa još se nismo ni razveli?
Da li sam mu ikad išta u životu uopće i značila?
Da li me je ikad i voljeo?
Kako me je mogao tako brzo zamijeniti, kao da sam žarulja?
Je li bio sa mnom samo zato jer sam mu bila dobra zamjena za mamu?
Bolna mi je bila ta spoznaja a još su mi boniji odgovori prolazili kroz glavu.... Svjesna sam naše situacije, svjesna sam da kad smo skupa da si škodimo, da se sputavamo, da se kočimo, svjesna sam da mi jednostavno nismo kompatibilni, ne možemo skupa a sudbina nam se stalno negdje isprepliće, i tako već godinama.
I onda mi neki dan dođe i kaže mi da me još uvijek voli i da sam kuži da je među nama sve čudno ....
I opet i još jednom shvaćam da u životu postoje ljudi koji ne mogu skupa, a ne mogu ni jedno bez drugog...
Zajebano je to sve, treba to izdržati...
Najviše bih voljela da ga više nikad ne moram ni vidjeti, ni čuti, ali ne, život mi je priredio sasvim drugi scenarij.... Život me prisiljava da smo si silom prilike stalno tu negdje, jedan oko drugog, da se gledamo.... Imamo klinca koji nas veže zauvijek....
Tako da svaki njegov udarac osjetim još dublje i do srži, baš kako volim....
Naša je karma gadna.....
Post je objavljen 06.05.2013. u 21:35 sati.