Ljudi smo takvi kakvi jesmo sa svim svojim vrlinama i manama, takvi smo i mijenjamo se s godinama. Rođenjem smo dobili nekakve karakterne osobine i godinama ih gradimo i formiramo, izgrađujemo i nadograđujemo se....
Karakter je ono što se ne mijenja, karakter je ono što ostaje zauvijek isto, to je konstanta koja ostaje i prati nas kroz cijeli život....
Kad se dvoje ljudi sretnu i zaljube sve bude idilično, zasljepljeni su jedan s drugim, ne vide ništa, ne vide mane, vide samo one dobre stvari kod onog drugog, ljubav frca na sve strane... Viđaju se gotovo svaki dan na nekoliko sati,vole se, izbezumljeni su jedan od drugog. Vremenom zaljubljenost i zasljepljenost prođe, maske padnu preko noći i onda shvatimo da od one divne osobe za koju bi okrenuli cijeli svijet naglavačke, da ona osoba koja nas je obožavala i skidala nam zvijezde s neba samo radi nas, shvatiš da to nije to, da to nije osoba s kojom bi mogli provesti cijeli život. To više nije ista osoba kao na početku naše veze. Od ogromne ljubavi i leptirića u želucu nastaje jedan grč koji nas svakodnevno prati.
Pokušavaš osobu s kojom živiš promijeniti, sugerirati joj na neke stvari ali ne ide, ne mijenja se, ne sluša te, ne doživljava te i onda se pitaš, pa gdje mi je bila pamet?
Što radim s takvom osobom?
Što to meni sve treba u životu?
Zar nije biti bolje sam nego voditi ovakav život pun bola i nerazumijevanja?
Godine prolaze u boli i očekivanju promjena kojih nema. Bol i grč je sve veći i vremenom postaje neizdrživ. Boli, jako boli kad postaneš svjesan da si odabrao krivo, da to nije život koji želiš jer živiš s osobom koja te ne pošuje, koja te ne razumije. Kad nakon svih provedenih razgovora i nade da će nešto biti bolje opet na kraju ne bude ništa. Imaš osjećaj kao da govoriš zidu, jer vjerojatno od svih izgovorenih riječi i prevedenih sati u objašnjavanju i zid bi se prije iskrivio nego što bi on to napravio. Misliš si, pa ako me imalo poštuje onda bi nešto i promijenio, onda bi nešto napravio, ne bi dalje po svom lupao kao da i ne postojim. Ali ne, on i dalje po svom kao da nitko ništa nije rekao.
Očekuješ promjene jer ga voliš i vjeruješ da on tebe voli, ali ne, on je takav kakav je i ne može biti drugačiji a ti si upravo takva kakva jesi i ne možeš biti drugačija.
Mislim da je najveća greška u vezi očekivati da se ljudi mijenjaju. Ljudi se ne mijenjaju, takvi smo kakvi jesmo i ne možemo biti drugačiji, i to je ona bolna spoznaja. Glupo je toliko očevikivati i tražiti.
Potreno je biti dovoljno realan i hrabar i pogledati istini u oči i zapitati se: mogu li s ovakvom osobom živjeti do smrti, mogu li?
Mnogi nemaju hrabrosti otvoriti oči jer se boje onoga što će ugledati, boje se istine i tako žive život poput biljke, vegetiraju i ne znajući da su živi, ne zanjući da postoje i da život u dvoje može biti i lijep i ugodan. Život u dvoje mora biti i sloboda. Sloboda govora, razmišljanja, sloboda biti to što jesi a ne ono što drugi želi da budeš.
Često u vezama vremenom postajemo ono što drugi želi da budemo, to nije dobro, to nikako nije dobro, jer ja sam ja, i ne mogu biti netko drugi, ne želim biti netko drugi. Kad postajemo ono što netko drugi želi da budemo duša pati. Ne može duša cijeli život patiti, jednom to eksplodira u nama i tada nastaje kaos i sve krene po zlu, odjednom i iznenada. Ne možeš cijeli život živjeti po tuđim pravilima kad imaš svoja. Imaš svoja uvjerenja, imaš svoja načela, imaš sebe...On te promijenio jer si mu to dozvolila u hiru ljubavi velike zasljepljenosti a ti sada želiš mijenjati njega i očekuješ da će se promijeniti jer te voli, jer te poštuje...Ali ne, on je tvrd orah i neda se samo tako, on živi upravo onako kako on želi i kako on hoće a na tebi je da prihvatiš, ili tako ili nikako....
Kad se dvoje ljudi sretnu oni se kliknu i poklope ili se ne kliknu. Neke stvari možeš tolerirati i prihvatiti jer ne ruše tvoj osobni integritet, neke ne možeš, s nekim njegovim karakteristikama naučiš živjeti tokom godina i postaju ti normalne.
U odnosima treba pokušati biti realan i sagledati stvar iz svih kuteva, biti dovoljno hrabar da se suočiš i priznati sebi da je neki odnos dobar za tebe, da u tom odnosu rasteš ili isto tako da nije dobar, da ti škodi i radi loše.
Imamo li hrabrosti priznati sami sebi da neka osoba nije dovoljno dobra za nas?
Volimo li toliko sebe ili prihvaćamo sve samo da ne budemo sami?
U nebrojeno slučajeva oko mene vidim ljude koji nisu sretni u vezama, brakovima. Sputani su, žrtve su i pate, svjesni su situacije da im nije dobro ali žive život dalje, kao da imaju nebrojeno života pa su odabrali da ovaj provedu u patnji i nesreći.
Mnogi oko mene žive za trenutak i dan kada će se njihov životni partner i suputnik promijeniti i postati ono što oni žele. Godine idu, vrijeme prolazi a promjena nema, da pače s prolaskom godina naš karakter postaje još izraženiji, postajemo još teži i sami sebi i onom pored nas...
Ne treba živjeti u uvjerenju da će biti bolje, zavaravati samog sebe, ne treba, jer neće biti bolje, biti će samo gore s djelomičnim tragovima sreće i nade za sretniju budućnost. Kao što sam već rekla, ljudi se ili kliknu ili ne, ljudi se ili nađu na istoj valnoj duljini ili ne... Nema smisla se zavaravati da će jednom on ili ona ostati ono što mi želimo, jer neće.
On je upravo takav kakav je i neće biti drugačiji.
Ona je upravo takva kakva je i neće biti drugačija.
S nekim karakternim osobinama kod partnera se možemo nositi i možemo ih tolerirati, neke ne možemo i nema smisla da tražimo da se mijenja jer se neće promijeniti, jer neće biti netko drugi, jer na kraju krajeva ne može biti netko drugi....
Moramo svi biti svjesni činjenice da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada....
Post je objavljen 11.05.2013. u 13:12 sati.