Gle, za život nisi nikad u potpunosti spreman.

Uvijek ćemo tražiti taj mrak u koji ćemo pobijeći, u kojem ćemo se skriti, suočiti se sami sa sobom i svojim beazazlenim osjećajima.

Neke se činjenice navečer čine jasne, moguće i čvrste, onako sigurne, dok ujutro iste postaju besmislene i smiješne. Kao i nekakvi trenutci koji nisu uvijek prisutni, koji me uporno bacaju u ona suluda osjećanja, previše je svega za mene.

Prvi put mogu reći da me strah svega onoga što vidim kad se osvrnem. Sve je nekako ostalo neriješeno, zapravo velika većina, jer neke su se činjenice posložile same po sebi.

U svemu tome ljeto nije donijelo nikakve promjene. Nije. Ne vjerujem niti da hoće. S nekim se stvarima jednostvano naučiš žvijeti, prepustiš im se, zaboraviš na bol koja ne nestaje. Ljeto je donijelo mene koja je naučila to sve.

Tako je trebalo biti. Kriteriji su ostali u magli. Obrisi likova koji odlaze i dolaze, a suze nemaju okus.
Smijemo se osjećati ovako. Ključno bi bilo zaboraviti. Dok se ja pretvaram u paradoks, nestajem pred riječima, odlazim, ne vidim (?) ali još uvijek osjećam.

Da, Kao što negdje piše: bilo nam je bolje kad nam je bilo gore. Uistinu. Jer sad više ničeg nema.

Ponekad je potrebno vrištati, plakati, sjediti u mraku.
Vrištati nikad nisam znala. Istina, meni je lakše kad se isplačem. A jedino se u mraku osjećam potpunom.

Ispada bez veze donositi pogrešne odluke, sastavljati u jednu cjelinu vlastita spontana i iz puke mogućnosti potaknuta razmišljanja. Kako samo lako dopustim situacijama da vladaju životom. Zato su se i razrušile sve perspektive, koliko god velike i moćne bile. Eto, jednostavno ne možeš protiv toga.

Tvoja su očekivanja malo presurova, znaš da ih ne bi imala snage oblikovati u riječi. Nisi bila takva osoba nikada, pa zar je vrijeme da postaneš sada?

Zapravo vrijeme je bilo i prije, samo što nisam to nikada dovoljno ozbiljno shvatila. Priznajem, moja očekivanja su tu još uvijek neizrečena, i čini se da ih neću pustiti, baš kao ni ona mene. Nek stoje, trebaju mi baš takva kakva jesu. Znaš da sam naučila napamet sve osjećaje s tvog popisa. Nemoj me pokušati oblikovati, jer ja nisam takva vrsta osobe. Pogled prema asfaltu sve govori. Ako ne ide ušima probaj slušati očima. Možda uspiješ vidjeti. A čuti možeš samo prekasno, da, baš je glupo to što zvuk uvijek kasni za postupkom.

Ljudi su super neuhvatljiva, neshvatljiva, nedokazna, nestrpljiva, nemoguća, nemoralna,
nesretna (i još puno stvari sa n) bića.

To ti sve nekako prestane biti bitno, kad sjedneš na terasu pokraj mačke koja spava, u 1 ujutro i pustiš da
te ukrade noć, onako da svijet nestane bez obzira na stotine ljudi, u neke rasute ideale.

Iskreno govoreći...

Možda sam i učinila nešto, ali ne znam jeli to još uvijek dovoljno. Jesam li uistinu pustila ljude i mogu li uopće sama. Koliko se daleko ja sama usudim ići, bez i jedne pomisli na onu istinu koju nosim u sebi, ali je uporno ne mogu realizirati. Osjećam da to sve lebdi u meni u nekakvom krugu i vrti se iz dana u dan ponovo. A znam da bez toga ne bi bila sposobna lagati kad je to uistinu prijeko potrebno.

Puno toga ja ne znam i ostavila sam sve to nedorečeno. Ali shvatila sam to da ako osoba ode, odnese previše toga sa sobom.

Već dugo nisam napisala ni jedan pošten stih, a imala sam potrebu za time puno puta. Ne znam se točno izraziti, sve više riječi odlazi u onaj začarani krug. Ja i dalje stojim.

Da, puno se toga promijenilo na bolje, čak je postalo dobro. Onako surovo i jednostavno. Osjećam kako mi želje postaju vrlo potrebne toliko da živim samo želeći. I to me ispunjava jednako kao i sitnice.

U jednu ruku ovim sam filmom očarana, a u drugu ruku zatečena utoliko da ne znam što reći o radnji, o životu i sreći kao takvima u tom filmu.

Volim biti iskrena, ali me toga ujedno toga i strah.