Iskreno govoreći...
Možda sam i učinila nešto, ali ne znam jeli to još uvijek dovoljno. Jesam li uistinu pustila ljude i mogu li uopće sama. Koliko se daleko ja sama usudim ići, bez i jedne pomisli na onu istinu koju nosim u sebi, ali je uporno ne mogu realizirati. Osjećam da to sve lebdi u meni u nekakvom krugu i vrti se iz dana u dan ponovo. A znam da bez toga ne bi bila sposobna lagati kad je to uistinu prijeko potrebno.
Puno toga ja ne znam i ostavila sam sve to nedorečeno. Ali shvatila sam to da ako osoba ode, odnese previše toga sa sobom.
Već dugo nisam napisala ni jedan pošten stih, a imala sam potrebu za time puno puta. Ne znam se točno izraziti, sve više riječi odlazi u onaj začarani krug. Ja i dalje stojim.
Da, puno se toga promijenilo na bolje, čak je postalo dobro. Onako surovo i jednostavno. Osjećam kako mi želje postaju vrlo potrebne toliko da živim samo želeći. I to me ispunjava jednako kao i sitnice.
U jednu ruku ovim sam filmom očarana, a u drugu ruku zatečena utoliko da ne znam što reći o radnji, o životu i sreći kao takvima u tom filmu.
Volim biti iskrena, ali me toga ujedno toga i strah.
Post je objavljen 08.07.2010. u 15:59 sati.