Gle, za život nisi nikad u potpunosti spreman.
Uvijek ćemo tražiti taj mrak u koji ćemo pobijeći, u kojem ćemo se skriti, suočiti se sami sa sobom i svojim beazazlenim osjećajima.
Neke se činjenice navečer čine jasne, moguće i čvrste, onako sigurne, dok ujutro iste postaju besmislene i smiješne. Kao i nekakvi trenutci koji nisu uvijek prisutni, koji me uporno bacaju u ona suluda osjećanja, previše je svega za mene.
Prvi put mogu reći da me strah svega onoga što vidim kad se osvrnem. Sve je nekako ostalo neriješeno, zapravo velika većina, jer neke su se činjenice posložile same po sebi.
U svemu tome ljeto nije donijelo nikakve promjene. Nije. Ne vjerujem niti da hoće. S nekim se stvarima jednostvano naučiš žvijeti, prepustiš im se, zaboraviš na bol koja ne nestaje. Ljeto je donijelo mene koja je naučila to sve.
Tako je trebalo biti. Kriteriji su ostali u magli. Obrisi likova koji odlaze i dolaze, a suze nemaju okus.
Smijemo se osjećati ovako. Ključno bi bilo zaboraviti. Dok se ja pretvaram u paradoks, nestajem pred riječima, odlazim, ne vidim (?) ali još uvijek osjećam.
Da, Kao što negdje piše: bilo nam je bolje kad nam je bilo gore. Uistinu. Jer sad više ničeg nema.
Post je objavljen 26.07.2010. u 00:12 sati.