Ostani tu, između danas i jučer, zapamti ova lica rapoložena današnjim ljetom. Zapamti da je drukčije, da je lijepo.

Zapravo rijetko da ne gledam u ono manje uočeno ili da ne razmišljam o smjeru vjetra. Još gledam u toplinu što vrzma zamračenom sobom i ne doseže vrh. Sad bi tražila sebe kako sjedim s čašom nečeg hladong u rukama, a pronalazim sebe s čašom praznom tek po dnu ispunjenom. Izgubljenost u zraku očitovana pogledima. I to zamnjenjuju naši pogledi u daljinu. Tišina, moje misli kroz vjetar, uvijek.

Kako god, jedno zapamti: lijepo je, o da. :) Budite mi pozdravljeni.

Ova topla ljetnja predvečerja popraćena povjetarcem i mojim sjedenjem na stepenicama.

Strahujem od toga da monotonija postaje sve prisutnija, a opet bez obzira na to neprestano pokušavam uvesti nešto novo. Otprilike prebacujem s jedne hrpe na drugu. Puno toga izvlačim iz sebe, a toliko malo ulažem u vrijeme. Tražim nemoguće, što ne pronalazim. I da, možda želim previše, ali to potiskujem. Ne dozvoljavam, prekidam. Odlučujem, ne planiram. I još jedno kao zadnje: riskiram. A gdje je netko tko jamči sve?

I nervira me što se moram podsjećati da je ljeto i da je već 7. mjesec. Budite mi pozdravljeni.

Bezazlene sitnice te tjeraju da zavrtiš krug u one divne trenutke. Da se ponovo zaželiš naći tamo i proživljavati suze, smijeh, umor (...) i trenutak doživi vrhunac. Između tisuće i tisuće polupraznih trenutaka pronalaziš tu tek malenu ispunjenost. I baš ti ti ta mala ispunjenost svaki put iznova vraća osmijeh na lice.

Imati osobu koja će bez riječi reći kako je tu uz tebe uvijek, koja će uvijek znati što i na koji način govoriti. Koja će biti tu ako se pokušaš vratiti ili ako pokušaš poći. Koja će ti uvijek olakšati.

Slušati strujanje zraka i probijanje neispunjenih misli kroz otovrene prozore i jednostavno shvaćati koliko si sretan.

Bezazlene sitnice... Budite mi pozdravljeni.

Raširila sam ruke, otiske je dotaknuo svjež zrak, a ostalo je doprinjelo tome da ostanem stajati, skroz nepomično, u sjeni toplog jutra. Lice obasjano toplom sunčevom zrakom i drvo koje tiho škripi. Prođoh rukom po zraku još jednom i osjetih da je toplina i dalje prisutna.

Čarobno je to što mogu osjetiti stvari na drukčiji način. Kao i s pravom izgubljena i bespotrebna objašnjenja, kada je objašnjenje samo po sebi jasno i nečujno izgovoreno. Različiti mirisi izmjenjuju trenutno smjerove, uočiš, dotakneš tu njihovu prazninu u zraku, sjedneš, i opet shvaćaš, i prihvaćaš ili pak odbacuješ.

O da, i plačem na lijepe i tužne scene u filmovima i serijama. :) Budite mi pozdravljeni.