ne znam točno što me boli ovih dana, ali znam da više ne znam ni za vrijeme, ni za sebe. događaju mi se bespotrebni ljudi kad se najmanje nadam. pa reagiram na prvu, a to je loše. jako loše. jer: moram se stidit svojih riječi, djetinjasta sam, ozbiljna sam, previše pričam, premalo pričam, i nema me i nestajem.

lakša sam za jedan dobar dio svog života. i to je valjda nešto dobro. sve se oko mene promijenilo na bolje. i sad je valjda bilo na mene red.

istina.

neke su mi stvari kristalno jasne, a još uvijek ne postupam po njima. zato mi se događaju rupe u vremenu. i zato stojim već na krajnjem rubu sebe i kradem tuđe riječi.

rušimo se vječno, naš je put bez dna i padanje bez glasa. (a.b.šimić)

neke su stvari u životu onako prosto neobjašnjive. moj život obiluje takvima. i kad se izgubite jedan dan u mislima s takvim neobjašnjivim stvarima ne znate što bi s njima, ne znate što bi sa sobom i zapravo gotovo više ništa ne znate.

vrijeme mi doslovno curi iz ruku, i vjerojatno najgore u tome je što nemam vremena za knjige, baš sad, kad sam našla desetke knjiga koje bi trebala pročitati.

često mi kažu da ostavim osjećaje sa strane, ali da sad pustim osjećaje mislim da bi se raspala, jer trenutno samo tako znam živjeti, jer bez toga me ne bi imalo šta držati na okupu. zato je neispravno reći da s godinama ljudi postaju bezosjećajni, to zbilja nije istina. samo se mijenjaju vrijednosti i potrebe različitih osjećaja i to za svakog čovjeka posebno.

kad bi me netko pitao da mu na najbolji način objasnim riječ kontrast rekla bih mu da usporedi moj život prije mjesec dana i moj život sad. mislim da bi mu odmah sve bilo jasno.

i koliko god on to sebi nije htio priznati mi ipak živimo od trenutka do trenutka.

pojedini ljudi imaju preveliki utjecaj na mene, a neki osjećaji previše bole. i nekad zbilja budem umorna od buseva, brojeva, razmišljanja o poslijedicama, čekaonica i ispraznih priča. ali mislim, tj. nadam se da će ovi sadašnji novi početci imati više smisla. rujan je baš dobar mjesec, ili je bio. baš volim što ništa ne stignem. pa zato vikendom odem u zagreb ako mi se baš pruži prilika.

i ja sam isto jedna od onih koji mogu više izdržati pod vodom nego za knjigom.

neki dan sam baš sam razmišljala malo o odnosu čovjeka i prostora oko njega. izvukla sam nekoliko besmislenih zaključaka da je čovjek u velikoj prednosti od prostora jer ipak prostor ne može birati čovjeka, a čovjek bira svoj prostor i uz to čak ima dovoljnu količinu prostora za sve što mu treba. a čovjek je i dalje ipak sebično biće i u tom pogledu. da, ovo stvarno nema više smisla.

i tako me ubiju vlastiti (?) ljudi i osjećaji jedno stoputa dnevno.

stojim, stojiš. i ne stojimo.

(a ni blog nije ono što je nekad bio)


****

a te noći je izneseno stotine naših ambicija.

na različitim lokacijama jednako je padala kiša, jednakim ritmom, jednako nametljivo. u tom trenutku velik dio onog svijeta oko nas bio je ispunjen nekim nerealnim pretencioznim željama i idealima. nije bilo važno kada i s kolikom brzinom će sve biti zaboravljeno. sad vidim da je to bio luksuz bez obzira na hladnoću i kišu i prazne džepove, bio je to luksuz jer smo sve mogli i nitko nas nije pitao za razloge. vjerujem da ništa neće bitno promijeniti takvo vrijeme, takve načine razmišljanja za pojedine ljude. samo će to s vremenom ići uz nekakvu višu dozu ludosti. i bez imalo pretjerivanja rekla bih da je to to.

i uistinu, kad on bude bogat svih naših stotine ambicija postat će stvarne. i sad ću se morati odvići od te večeri jer puno puta sam imala priliku naučiti da ne smijem ovisiti o trenutku i da u trenutku ne mogu živjeti. i teško je tako nešto zapamtiti kao veliku prazninu, ako znaš da je ta praznina imala ipak ogroman utjecaj na tebe. pa to držim negdje sa strane u slučaju da mi nekad zatreba takva večer, te moje ambicije koje će možda čak i izblijediti s vremenom, i biti zaboravljene u nekim periodima, ali za mene nikada neće izgubiti svoju vrijednost što je čak možda i najbitnije...

..nakon svega.