jedna od onih bez naslova

nije dobro stajati sam
gdje nikad nisi stajao sam

možda mi nisu rekli, ali mislili su. nemoj čitati novine blizu ponoći, između toliko ljudi, u takvom stanju. sigurno su to mislili. iako su glumili odsutnost, prelazeći preko raznih tema
mozda do kraja bezobrazno

oni koji su dolazili često su bili kratki (pa nisu stigli sve napraviti, a kamoli reći, mislim, tako se bar činilo)

i tako su se na putu iz wca, onog wca gdje je netko obilježio svoju ljubav na vratima (meni je to, recimo, bilo besprijekorno patetično), onog wca gdje je pod bio udoban, a i mogle su se staviti noge na koš za smeće pa bi bilo još udobnije

na putu iz tog wca
novine za stolom su se činile kao najbolje rješenje

i nije stvar što nisu rekli. neke se stvari jasno mogu čitati a da ne budu izgovorene, baš kao i besmisleni, loše poslagani naslovi u tim novinama. lako i čitko. ali nisu ni pitali, a pitanja nikad ne pročitam. pitanja uvijek ostanu negdje za poslije i ne dobiju svoj red, pa i više nego u većini slučajeva

i da me pitate, dakle, jel mi stalo uopće, znam da bi stalo sve na tren i novine, i vaši nesigurni glasovi (iako ne zvučite tako zapravo), i pokreti, i sve, i više nego sve, i sve osim tupog pogleda između mnoštva, između jebene gomile u kojoj uopće nije bio uklopljen

mislim trudio se
i taj trud na kraju nije lijepo izgledao

i mislim da smo se mrzili preko tih 5 m, preko 1 ili 2 spojena pogleda, onako malo u svakoj stotinki tog sitnog vremena zbog nečeg što se uopće ne definira

kao ni one priče poslije, nenadane, koje su sve umanjile u mojim očima. ljude tako nije briga,
troše i razbacuju riječi

a meni ne ide slušanje
jer ne da mi se
ne tad
ne u takvim okolnostima

spasi me trenutak, sitni sitni detalj. onaj, što ljudi požele zadržati

razbacane novine

odbacim sve to još taj dan i sve ostaje nekako iznad površine, lebdi, neograničeno i usudila bih se reći
bezosjećajno

i onda se pitam što misle

bože,
misle li uopće