I dok lagano skidam tanjurić sa vruće šalice čaja oko mene običnost, tihi topot koji nameće tišinu. Primaknem šalicu, okusim - gorčina. Svojom pojavom uspjeva ostaviti velik otisak, dok je sladilo zaboravljeno, ali ne, ne i ovaj put.

Potreba. Želja za povratkom u onda kada je bilo onako kako je trebalo biti. Zašto se mjenja. Gdje sam kao putnik koji ne igra utku s vremenom već sklapa ugovor s njim da bi mu bilo lakše, gdje je nestao tihi šapat prije vike? Jer nema pobjednika, samo dolazi ono prihvaćanje nemira i gorkih činjenica. Jer ovako su pjesme nečitke, a glasovi nečujni i tu nema nastavka. Jer ovako stojimo nepomično misleći da idemo naprijed, o ne, tu smo pogriješili, stojimo kao da je vrijeme stalo, ali bez obzira na njegovu izmišljenu stanku mi trčimo, trčimo ispred vremena, umjesto da idemo uz njega polako, kako je i samo vrijeme naviklo, mi ga požurujemo, a to je upravo ono sladilo što nam treba. Budite mi pozdravljeni.

Oluja u vremenu ne sluteći na dobro. Pogled mi privukla tvoja jačina. I dok vjetar kida tvoje grane, dok ih bez prestanka, uporno, slama do dna, ti se nedaš. S godinama si prerasla i krov, brezo, i zašto bi sada pustila da te nešto tako kao oluja slomi, došla je kao i uvijek, izdržat ćeš, otići će, jer poslije nje doći će sunce. Eto zato se ne daš. Tvoje suze značit će sreću, a tvoje grane ljuljat će se na laganom vihoru i dalje, baš kao danas, sve ćeš ostaviti iza sebe jer: sutra je novi dan. Ti si poput štita, koji mi treba, koji trebam postati.

Na kraju: ti si kao čovjek. I to si ponavljam.

I još ću čuvati ona stara izblijedela pisma na kojima su slojevi uspomena. Njihova hrapavost zadržana u staroj smeđoj kutijici ostaje, negdje u vremenu. Oni trenutci koji su donjeli titraj u srcu, oni koji su dosegunuli vrhunac do suza radosnica - ostat će. Strah od vremena koja će doći: kada će se suze se rugati sreći, kada će istina stati poput vremena, kada će osjećaji poćeti gubiti na vrijednosti, kada će laž prožimati istinu izblijedit će, jer upravo ovako spriječit ću ih. (teško je shvatiti sve ovo, ali sreća je uvijek tu negdje) Budite mi pozdravljeni.

Dok mjesec baca mjesečinu, ja sjedim isprepličući dah sa maglom. Prazninu ne ispunjavaju savršeni obrisi u mraku. Ne vlada ona, (ponekad), tako savršena tišina. Zato lakim a opet usporenim korakom odlazim i ostavljam za sobom prazninu. Idem tamo gdje ću biti ispunjena, gdje će moje misli ići u beskraj.

I čak ostaje zapisano, negdje u vremenu. U daljini ne tako daleke povijesti želim povući neke korake. Neke loše korake. I čudno je kako svi gledamo u isto, a drukčije tumačimo i shvaćamo. Ispred umora vidjeh osmijeh i bih sretna. A tu sreću mi tad nije nitko mogao uzeti. I hodam, hodam sasvim lagano kroz vrijeme. Budite mi pozdravljeni.

Zasvirala je 'naša' pjesma, ustali smo se sa smiješkom, nas par, zagrlili se i zapjevali. Smijali smo se, onako iskreno, prisjećali se davnih i ne tako davnih uspomena, prošlih ljubavi, zajedničkih trenutaka tuge i sreće, hrabrosti i straha. Na kraju svega uspostavili smo jedno: sretni smo što imamo jedni druge. O, prijatelji (takvi), gdje ste?

I možemo li ostaviti vrijeme, bar na kratko?

I svaki djelić mog puta slagati ću oprezno i tiho. Gradit ću od tišine dvorce riječi, a od riječi tišinu.Teško je u mraku gledati obrise, teško je gledati maglu u drveću, no sve će se učiniti lako, bar na trenutak. Obasjani suncem trčat ćemo livadama. Negdje ću ostati prošla ja, no većinom ću tu biti ja, nova ja. A svijet će ostati oni i oni. Dok mi oni neće biti važni kao oni, kao mi. A vi, moji vi, vi ćete ostati najbolji. Budite mi pozdravljeni.