Oluja u vremenu ne sluteći na dobro. Pogled mi privukla tvoja jačina. I dok vjetar kida tvoje grane, dok ih bez prestanka, uporno, slama do dna, ti se nedaš. S godinama si prerasla i krov, brezo, i zašto bi sada pustila da te nešto tako kao oluja slomi, došla je kao i uvijek, izdržat ćeš, otići će, jer poslije nje doći će sunce. Eto zato se ne daš. Tvoje suze značit će sreću, a tvoje grane ljuljat će se na laganom vihoru i dalje, baš kao danas, sve ćeš ostaviti iza sebe jer: sutra je novi dan. Ti si poput štita, koji mi treba, koji trebam postati.

Na kraju: ti si kao čovjek. I to si ponavljam.

I još ću čuvati ona stara izblijedela pisma na kojima su slojevi uspomena. Njihova hrapavost zadržana u staroj smeđoj kutijici ostaje, negdje u vremenu. Oni trenutci koji su donjeli titraj u srcu, oni koji su dosegunuli vrhunac do suza radosnica - ostat će. Strah od vremena koja će doći: kada će se suze se rugati sreći, kada će istina stati poput vremena, kada će osjećaji poćeti gubiti na vrijednosti, kada će laž prožimati istinu izblijedit će, jer upravo ovako spriječit ću ih. (teško je shvatiti sve ovo, ali sreća je uvijek tu negdje) Budite mi pozdravljeni.