Tišina se stopila s bezvučnom crtom i ta bezvučna crta kao da koči glasnice. Već iz iskustva znam da će u se u mojoj glavi početi ipreplitati vihor zalutalih misli. Nepovezanih. Izgubljenih. I čuje se. Čuje se monotona borba kisika i ugljikova dioksida. Ponekad je tako lijepo osjetiti žamor tih misli i izgubiti se s njima. I doći do one crte gdje ćeš stati, gdje će jedna misao prevagati ostale.

Jesam li pustila tu priliku samo da bi se spasila nečijeg mišljenja? Valjda. Pihfnj. Više nema zanemarivanja. Jer nekako te povuče to da jednostavno preko volje nekih ljudi ne možeš nego im vratiti istom mjerom. To postaje neispravno. I zbilja moram nabaviti još više truda ili ga jednostavno iskopati negdje iz sebe. Budite mi pozdravljeni.

Smijem li se jedina onim starim stvarima koje su me nasmijale do suza, smijem li se jedina svaki put ispočetka kada mi to dođe u glavu? Često trenutak doživi vrhunac nekom sitnicom. Često je ta sitnica nešto bezazleno ali moćno. Često se velike stvari sastoje od upravo tih sitnica. U zadnje vrijeme jedem previše banana. Zbilja u prevelikim količinama.

Trudim se od malo napraviti puno i već lagano gubim živce nad tim, ali valjda će mi na kraju poći za rukom. Zima i dalje prisutna. Snijeg, led, inje, ledenice, snijeg. Hladnoća. Budite mi pozdravljeni.

Prsti samo lete pokraj sklopljenih očiju po crno-bijelim tipkama. Melodija zvuka pleše po srcu.

Moj pogled seže na malog dječaka koji stoji sam u beskrajnoj daljini između jednog zamagljenog stakla. Boje se prelijevaju i sve su nejasnije. I između mnoštva glasova dopusti neka ti razum zabrani riječi koje bi privukle mnoge nepoželjne poglede. Reci to kroz tihu nečujnu tišinu. I nemoj dopusiti. Jer oni su samo oni. Čovjekove misli prebrzo rade i u trenutku su spremne ići preko svih granica. A u drugom će stati jer su ih prešle. I misli više neće biti iste. Nepotrebno. Zamršeno. Moral? Očito ga zatvoriše u mišju rupu. I rijetko ga kad puštaju. No kad sve sagledaš, ono dobro zapravo uravnoteži ono loše shvatiš da si zapravo sretan. Kilogrami smijeha vlastitoj glupariji. I dalje oćem cvijeće. Budte mi pozdravljeni.

Kolika je vrijednost jednog zagonetnog pogleda, prijateljskog zagrljaja i iskrenog osmijeha? Neprocijeniva. Toliko neprocijenive vrijednosti izgubljene, rijetko kad nađene i primjenjivanje, ali još su tu,titraju na vatri ljubavi. Jer ljubav je to što nas veže.

U paketu stigle nove velike količine pomjena na moju adresu. :D Sad sam se zasitila zime i snijega sad bi cvijeće i onaj najdraži proljetni povjetarac. Budite mi pozdravljeni.

I dok svaki dan iznova stojim pred novim zidom. Pred novim izazovom. Stojim i gledam u njega poput nesigurnog dirigenta koji ga želi srušiti. Pitam se hoće li mi ga lakše biti zaobići ili ga prijeći. Jer znam vratit će se. To je onaj razlog zbog kojeg se odlučim za drugu opciju. Jer mnogi će ga zaobići, ali taj zid, taj zid će svojom snagom poput neslomnjvog takta samo prijeći negdje dalje na put. I pred njim tako visokim ćeš već jednom ponovno morati stati. Zato ću ga odmah prijeći. Jer što je to uopće izazov? Kao neki mjerač koji će zapravo mjeriti tvoju volju. Nešto što će te preispitati jesi li spreman za njega.

Ne želim trčati poput izgubljenog bića nego koračati polako.

Koliko ćemo dugo kao slijepi putnici tragati za savšenstvom? I kroz vjetar i oluju. I hoćemo li se prestati zasljepljivati bespotrebnoj tuđini i otvoriti oči i shvatiti da je one bespotrebna. Previše očekujemo jedni od drugih. I onda mi se čini da samo još jedna sitnica dovoljna da čovjek preko usta prevali: Zar ne možeš biti savršen? Kakav je zapravo ljudski pogled na savršenstvo i može li čovjek uopće biti savršen? Ili čovjekov um ne shvaća da smo zapravo svi podjednaki i u ovom svijetu savršeni. Ako nitko nije savršen onda si sam po sebi savršen.
Upravo je to iskrivljeno, taj ljudski pogled da se savršenstvo nalazi u raznoraznim časopisima a ne između ''običnih'' ljudi. Svi ćemo u sebi imati djelićak savršenosti i nesavršenosti. Zar ljudska dobrota nije u potpunosti savršena?

Samo tihim i suhim korakom koračati, snagom volje prijeći izazove i pronaći savršenstvo u letu svake ptice. I dalje koračam stazom moga djetinstva s maštom u jednoj ruci s taktom igre u drugoj ruci i koraci pletu mrežu otisaka. U ovom svijetu postoji mnogo razloga za osmijeh.

Tišinu prekida kucanje sata i tiho zujanje kompjutera.

*maše*