po jednom starom dobrom redu

ne znam točno gdje je nastupio kraj. pamtim ono poslijepodne (poprilično kasna tri tjedna poslije) dok su se u meni rušile kule i gradovi. bez ijedne riječi. i mislim si, jebemu zašto kava. pamtim i onu naroljanost, špil poderanih karata, 7 cigareta i pogled između gomile ugodnog i napola znanog društva. svi ti ljudi koji nisu razumjeli.

i sad sam izgubila to sve ili sam jednostavno takve stvari zamijenila novima. a novo često nije dobro, iz prve je najčešće patetično i lažno. a onda se s vremenom posloži ili se ne posloži pa se vrati na staro. još jedna stvar koja nije na nama.
i nisam nikad mislila da ću naći mjesta za takve pažnje željne osjećaje, pripadne ljude koji su puni iskrivljenih mentaliteta i smirenost u onim danima kad bježimo jedni od drugih i više ne razgovaramo kako bi trebali.
pa eto, možda većinu toga ne znam osjećati. to su one male pauze, isprekidane nekim velikim događajima koje završavamo tako sto odemo na kavu na staro mjesto koje nekim čudom većinom čeka.

s vremenom se u ovo doba svi razbježimo, nema nas u potpunosti zajedno, neki odu, neki ostanu. oni najbliži zovu jedni druge, prepričavaju ili isprazno šute. o onim najiskrenijim stvarima nikad nisam znala pričati. jer uvijek je bilo krivo vrijeme za to, istiskivalo je neželjena preispitivanja, i rekli bi drastične posljedice.

sad gledam kako je sve za nijansu tamnije, praznije, tužnije. iako je neki neodređeni dio ostao tu i s vremena pomislim ima li on ikakav dio, nešto, kad se sjeti, i sjeti li se uopće.
i uvijek si kažem postoji, postojim
i sve dok je tako dobro je

i možda smijem reći da
nakon svega ne znam na čemu sam
da nikad nisam znala
i da vjerojatno neću još dugo saznati

i moj slabi kapacitet pluća
uz stepenice
su mi zapravo sa strane najveće mane

ja ih dodatno njegujem,
mane umjesto vrlina
mržnju umjesto ljubavi .