Dozvoli mi, oprosti mi

Samo se ponekad počnem osjećati isprazno pa čak i pomalo nostalgično. Shvatila sam da imam poremečenu rutinu spavanja. Zapravo ne znam više lagano šta bi sa sobom.

Želim onako zapravo zakoračiti u 7. mjesec, u ljeto. Želim terase sa suncem i prevelike količine tekućina s ledom. Da mi sve to odvuče pažnju od mojih teških osmijeha, kiselih priča i odsutnih razgovora. Samoća mi je najbolja, ali me tada uhode one slike što sam ostavila, propustila i izgubila. Predugo to vučem za sobom, ali postoji onaj konstantni strah od praznine pa i neke sasvim druge vrste samoće, na koju ja još, naravno, nisam spremna.

Još se nisam navikla da je patetika nestala iz mog života pa često ostajem izgubljena pred tom činjenicom. Previše sam sebe prepustila u neke trenutke, premalo su me te trenutci vratili i sad tragam za mjestima gdje sam ostavila svoj razum.

Bar više ne bježim od svojeg lika u ogledalu, suočila sam se s mnogim stvarima, neke prihvatila, neke odbacila. S rijetkima se još mučim. Nikad ne bih rekla da se sad neću moći sjetiti gdje sam te zadnji put vidjela.

Za koliko količinski vremena ljudi uistinu prihvaćaju promjenu osobe?

Pretvorila sam odnos sa sobom u nešto kvalitetno napokon, malo sam nadošla emocionalno i zanemarila ostalo.

Sad kradem svoje vrijeme.

Nisam divlja, priprosta i nekulturna. Nikad nisu saznali tko sam, nisu znali gledati ispod površine. Takvu sliku o sebi sam donjela, takvu sam ostavila. Nije vrijeme da me otkriju.

Emocionalno sam gotova.

Moj odnos sa samom sobom je stao. Osjećala sam gađenje, divljenje, mržnju, pa opet gađenje, raočaranje, strah. Sad više nema ničeg.

Meni je navečer hladno. Svima je to smiješno. Ja ne mogu protiv toga.

Puno je toga smiješno zapravo. Dani su čudni. Komarci su neumorni, ja sam prkosna. Ljudi su oko mene mrzovoljni. Ja bi samo malo sunca. Zbilja je gužva. Iako od toga ništa nije pretjerano zanimljivo, no meni privuče pažnju.

*Šta si ljuta? *Ništa, takav mi je dan.

Imam zakasnine u knjižnici i puno svega u džepovima. Nekad budem živčana onako intenzivno, jer nisam ja za ljude, a nisu ni oni za mene.

Malo sam se počela sređivati.

Ne želim biti dio sustava. Ne. Nema više.

Ovih dana sam živjela između četiri zida ili pak oko smjeha, vatre, priče i istine. Previše sam spavala, zapravo samo sam spavala i jela. Za drugo nisam našla vremena, a ustvari radila sam jedno veliko ništa. To ti valjda treba kad počneš ispočetka.

Jer prije toga sam živjela u još većoj kolotečini kada su mnogi prolazili oko mene i puno toga govorili, ja nisam mogla slušati. Fizički sam bila izmorena, živjela sam na svega par sati sna.

Odlučila sam intezivno pospremiti sobu, srediti razbacane datoteke po radnoj površini i pokupiti sebe koja sam ostala rasuta na sitne djelove posvuda. Vratiti se u normalu napokon.

Da. Neke stvari su sveprisutne. Gotovo uvijek i svugdje.

Rekli su da smo ljudi. A ljudi su tu da žive. Definitivno mislim da moram napokon početi analizirati detalje.

I završiti s postom, s kolačima ili bez, ali svim onim praznim bocama i vrećicama, roštilju i zalihama, onim 'moliiim?' i 'ahahaha' nakon svake druge riječi. Malo je potrebno, jako jako malo.

Ja sam to malo dotakla, otad sve varira po nekoj liniji.

I čuj, nikad mi nisu dobro išle te uzročno - poslijedične veze, sama po sebi ja sam kardinalna greška. Sad možeš, vodi me ravno do dna ako treba.

ILI PRIZNAJ DA JE LJUBAV IZA NAS

Valjda dođe tren kad sve okreneš na sreću.

Planiram kako ću izvesti to da se ne izgubim u gomili dokumenata koje treba predati u kratkom vremenu. Više se ne brinem kako ću izvesti to da se ne izgubim među ljudima i to je dobro.

Puno toga nisam rekla i ostat će to sve prešućeno i dalje.

Ljeti se bolje snalazim u jutrima koje se očituju u tišini i sjenama. Puno sam loših navika pustila. Osoba sam koju potakne neuspjeh i bol.

Teško je kad te uhvati neka divlja nostalgija u kritičnim trenutcima. Možda ćemo si jednom priznati. Lagali smo. Zajedno protiv svih. Previše nas toga veže. Pa možda čak i ovi komarci u sobi i ona neljubav prema nekim stvarima. Ljeto vjerojatno nije za nas. Mi? Zbilja ne znam o čemu je riječ.

Ljeto ću ovaj put ukrasti sebi. Ti nisi loša navika, bar te ja nisam tako definirala, ali sam te ipak odlučila pustiti.

U jednom trenutku čovjek ne vidi i ne razumije jer je previše toga prisutno u njemu, pa odluči o nečem velikom u sekundi onako jednostavno, na eci peci pec.

Nešto je ostalo, velik dio je odnesen s vremenom.

A ja sam dobila sam na poklon knjigu. Ja uvijek čitam knjige.