Samo se ponekad počnem osjećati isprazno pa čak i pomalo nostalgično. Shvatila sam da imam poremečenu rutinu spavanja. Zapravo ne znam više lagano šta bi sa sobom.
Želim onako zapravo zakoračiti u 7. mjesec, u ljeto. Želim terase sa suncem i prevelike količine tekućina s ledom. Da mi sve to odvuče pažnju od mojih teških osmijeha, kiselih priča i odsutnih razgovora. Samoća mi je najbolja, ali me tada uhode one slike što sam ostavila, propustila i izgubila. Predugo to vučem za sobom, ali postoji onaj konstantni strah od praznine pa i neke sasvim druge vrste samoće, na koju ja još, naravno, nisam spremna.
Još se nisam navikla da je patetika nestala iz mog života pa često ostajem izgubljena pred tom činjenicom. Previše sam sebe prepustila u neke trenutke, premalo su me te trenutci vratili i sad tragam za mjestima gdje sam ostavila svoj razum.
Bar više ne bježim od svojeg lika u ogledalu, suočila sam se s mnogim stvarima, neke prihvatila, neke odbacila. S rijetkima se još mučim. Nikad ne bih rekla da se sad neću moći sjetiti gdje sam te zadnji put vidjela.
Za koliko količinski vremena ljudi uistinu prihvaćaju promjenu osobe?
Pretvorila sam odnos sa sobom u nešto kvalitetno napokon, malo sam nadošla emocionalno i zanemarila ostalo.
Sad kradem svoje vrijeme.
Post je objavljen 29.06.2010. u 00:32 sati.