Strpala sam sve u jedno. I smijeh i suze. Fikcije su postale puka predstava. Odgovori se slažu, ne potpunim redom. Još ne jasno. Dovoljno skiveno ostaje u magli. Kao pričuva. I kao da sam napravila podjeljke gdje ću slagati pojedine emocije, izvlačiti ih i pojavljivati se kao neviđeni stranac. Sad gluposti preuveličavam. Način na koji uzimam i sažimam stvari. Energiju polagano stavljam na pravilno mjesto. I neke trenutke ne mogu jednostavno povezati sa stvarnošću. Koliku razinu i visoku proporciju dosegnu svojim djelovanjem. Shvatiš. Savršenstvo za mene ipak postoji u tim tretnutcima. Kad zaboravljam, kad budem ja, kad znam, kad vjerujem i želim. Kad dignem pogled i nasmijem se svemu. Mijenjam jučer za sutra.

Za mene sve konačno blizu je.

Trenutno bih htjela izbaciti sve svoje nedoumice i sitnice koje nisu kako treba onako na pod na jednu hrpu i razbrati između želim i ne želim, trebam i ne trebam. Apsolutno najvažnije je da ne želim ponavljati učinjene greške već jednostavno ponavljati u sebi ono što sam izvukla u njih i duboko ih urezati u neke buduće crte. Ne, ne trebam plan za sve već samo skicu za pojedino. I sad ću se ponovno oprostiti sa lošim, lažnim, ponekad naivnim i poniznim izjavama, rečenicama i odgovorima, samo ovaj put onako da ja to vidim i osjetim, jer čuj, tako je meni lakše. Da budem stvarno, a ne kao. Popuniti onu prazninu što fali sad između mene i čvrstog tla.

Pa se u pjesmi se skrivaju oni atomi neke pozitivne energije koje me uvijek podignu. Pa između toga svega zavtim glavom, vidim da je vrijeme napravilo svoje pa objavim vijest da se slagalica počinje slagati i sastavim prvi dio.

Jel' to to?

Uvijek se trudim izmisliti sebi zadovoljavajuće objašnjenje za razloge. Prstima vrtim kovanice u džepu stojeći ispred vječnosti. Ne trudim se razumijeti, ta slijepa putovanja nisu ni loša. Glavni cilj bi bi lutati besciljno. A to me podsjeti na one duge korake svaki put ispunjene na drugi način, i to postaje lijek za nervozu i negativu. Iako bi početak bio takav na kraju bi se nakon cjelovite dileme vratili k tomu kako nije toliko crno i da smo malo preuveličali iako ne bismo u to 100% bili sigurni. Ipak tada bi bilo lakše malo lagati sebi, iako je to gotovo nemoguće. Lažne fikcije. Trebam one dane kada ću držati telefnosku slušalicu u ruci, smijati se i tražiti izgubljene stvari po kreativnom kaosu u isto vrijeme. Valjda zato što pod takvim uvijetima ja funkcioniram idealno. I uvijek se bojim da ne izgubim one savršene trenutke i od straha zaboravim 'sad' učiniti istim.

Još uvijek se naziru gazirana pića,rasprave i glasan smijeh. Ponekad mi se u kutu usana smjesti neka tišina pa imam potrebu samo slušati. Postane manje rizično i razočaravajuće. Ne volim centrirane govore. Bar ne moje. Ne snalazim se u tome. Onda stvaram slike kako je moglo biti i postavljam milijun zaključaka da bi se opet svela na ono kako je i bilo.

Nije jutro samo u mojoj kosi. Proslistaj te novine, pročitaj kako danas nije isto kao i jučer i otisni usne na rub šalice. Smjesti me između redaka. Ja nisam ratnik s vremenom to već znaš. Ne mogu smjestiti dvosmislene riječi. Ljeto mi izmiče iz ruku. Ne želim uzroke i poslijedice i ne traži me tamo gdje biraju jer ja tamo ne postojim, ja ne mogu izabrati između......

Osmijeh skriven između deset prstiju. Topla poslijepodnevlja i sunčeve zrake na licu. Ne odabirem između četiri strane svijeta. Smijem se na tone u situacijama koje nisu za to stvorene. No nije ideala nužna. Pa na tihim i dalekim mjestima dobijam ideje, koje ne prihvaćaju povratak, pa ostaju čime nisam baš zadovoljna. Zaboravila sam ono zbog čega sam cijelu zimu jedva čekala ljeto. I došlo mi je u glavu. Moje ljeto je tek sad postalo pravo ljeto. Upijam sunčeve zrake i nekim čudom ne skrivam svoje lice iza ruke.