Trenutno bih htjela izbaciti sve svoje nedoumice i sitnice koje nisu kako treba onako na pod na jednu hrpu i razbrati između želim i ne želim, trebam i ne trebam. Apsolutno najvažnije je da ne želim ponavljati učinjene greške već jednostavno ponavljati u sebi ono što sam izvukla u njih i duboko ih urezati u neke buduće crte. Ne, ne trebam plan za sve već samo skicu za pojedino. I sad ću se ponovno oprostiti sa lošim, lažnim, ponekad naivnim i poniznim izjavama, rečenicama i odgovorima, samo ovaj put onako da ja to vidim i osjetim, jer čuj, tako je meni lakše. Da budem stvarno, a ne kao. Popuniti onu prazninu što fali sad između mene i čvrstog tla.

Pa se u pjesmi se skrivaju oni atomi neke pozitivne energije koje me uvijek podignu. Pa između toga svega zavtim glavom, vidim da je vrijeme napravilo svoje pa objavim vijest da se slagalica počinje slagati i sastavim prvi dio.

Jel' to to?