omnia mea mecum porto

nekad me najviše pogode povratci
na neki neodređen način
svi mogući povratci
bez vremenskih perioda
i granica daljinom

soba je uvijek mala i osamljena iako tako nikad ne izgleda
ti osjećaji s kojima se vraćamo, bilo da su nastali u vlaku ili na trgu matka peića
teško se prilagođavati ambijentima
možda čak teže nego ljudima
praznina nekad pogodi situaciju, pa ti ne preostaje ništa drugo osim ''sori, ne znam šta da kažem''
a dobro je ako u takvim situacijama možeš dijelit osobnu tišinu

dobro je znati da se nekad vraćaš sa novo nastalim spoznajama o tome
kakvi nas to stvarno ljudi okružuju
kako se neke stvari događaju nenadano
kako se u istima znamo izgubiti
kad treba postaviti neku granicu
i kako u tom gadno pogriješimo

neizostavno je čak i proučavanje poslijedica koje još nisu postale vidljive
nekad se vratimo s onom prazninom
i onda ti dođe da samom sebi kažeš kako ''bolje nisi znao''
i onda mala i osamljena soba postaje najmanja i najosamljenija

tad je, mislim, ipak dopušteno
barem samom sebi izabrati krivicu