i u stanju su mi nedostajati oni
koje nikad necu upoznati .

i okrecem glavu, u stranu, vjerojatno vise od sebe nego od bilo cega drugoga i imaginarnosti koju sam osjecala u nogama
u jednom trenutku nosila sam gomilu toga na sebi, svih emotivnih i psihickih sranja
u drugom je sve palo na dno
i zemlja je gubila tlo
mislim da je izmedu pogleda i recenice (iako se ne sjecam ko ju je prvi rekao) stajao neki vremenski raspon od 5 sekundi
i tih 5 sekundi
je bio cisti vakum, i fizicki i psihicki
postojali su samo oni atomi u zraku izmedu nas
na tih 5 sekundi
a nakon svega
bilo je prekasno
moja odluka da odem
moja nesigurnost
i stepenice koje su stvarno znacile kraj

i cudi me
kad odbijam
ono sto mi treba

grad je bio napet, asfalt suh
svjetlo se uvlacilo u nekakve mracne kutove
zeljezo je bio abnormalno hladno
spajali smo se u nekakve krugove
pucala sam one balone od 4 zvake u mojim ustima
i za mene je poslije svega ostajao samo zrak
da disem iz ciste potrebe

i onda legnem u krevet
i osjetim potrebu za bilo kakvim brzim pokretima
a umor mi ne dopusta da si pomaknem ruku sa cela
+ nenadjebive i neukrotive misli u glavi
i tad mi svijet bude savrseno ispunjen

sutradan je bilo tipicno proljece
sa suncem
a ja sam bila tako netipicno za mene
sretna u rano jutro
pa zakljucim:

neke ljude ne mozes svrstati do odredenog trenutka
jednostavno ne mozes
jer vrijeme ne dopusta