Mogu ti ja pričati o proljeću, s osmijehom na licu i nešto malo o kiši, onoj proljetnoj. Uistinu mogu. I ne bi glumila. Ne mogu više glumiti. Osjećam da sam sve pustila iz ruku onako iznenada. Uvijek se težim pronaći, a ispadam jadna mala naivna ja. Ah!

Znaš, jabuke mogu biti i crvene i zelene pa čak i žute. E vidiš mogu i ja. Ja sam ipak samo čovjek. Ne zaboravi to. Jutra su toliko teška. Premalo spavam, prerano se budim. Treba mi nešto ili netko. Postoji ta praznina koju često punim glupostima koje zapravo ni ne postoje. Često se puta onako nasmijem samoj sebi. Izgubila sam svaku bliskost zbog svojih dugogodišnjih filozofija i stvaranja mogućnosti.

Možda ću se jednom prestati pitati: Što bi bilo kad bi bilo?

Ne znam više uskladiti svoje tijelo. Često zaboravim misliti o onome što pričam, a možda riječi izlaze same nekontrolirano. Nešto jest definitivno. Noge se mi teške, kao da me nešto vuče prema zemljinom središtu, da potonem. Kažu da je stvar u sili teži. No to mi je suviše jednostavno u mom slučaju.

Još uvijek znam stati i čuditi se naglim naletima svojih stanja, nekim ljudima čak i nekim riječima. Dakle počela sam previše analizirati. Opet. Kao i što me opet nekad zna dirnuti nečije mišljenje. Puno toga imaju ljudi reći o meni. Kao da sam postavljena tu da se o meni raspravlja, o mojim manama, postupcima, vrlinama, čitavom mom ponašanju. To čak nije ni mene briga, a kamoli ikoga drugoga.

Možda tako budemo postojali ja i ti u istom hodu, s glavom na ramenu, smijali se, razumijeli se bez riječi, sanjali.

Možda jednom neću morati objašnjavati sebe.

NOBODY'S FAULT BUT MINE

Dakle svo to čekanje me umara. Zatvaram oči pred istinom. I okrećem glavu. Što nikad nisam radila. Nešto stoji u središtu mojih misli i ne dozvoljava mi da zaboravim. A ja poput djeteta prepuštam vremenu da upravlja mojim postupcima. Ipak, naučila sam hodati bez tuđe ruke. Napokon sam nogama dotakla tlo.

Činjenica je da mi ni sentimentalnost više ne može pomoći. Ja s nekom lakoćom gazim samu sebe. Dopuštam si nedopustivo. Tu sam, između stotine svjetova, a ne znam pripadam li ikojem od te stotine. Prožima me tolika neodlučnost i neki liberalan strah. Pa opet i opet prepuštam da netko drugi odluči umjesto mene, a ja se okrenem od tog kaosa u kojem se gubim iz dana u dan.

Vizije svijeta. Ne shvaćam svoje korake. Hodam, a stojim. Crna prašina i propuh u mojoj glavi. Neuračunljivost je postala navika. Doslovno sam poklonila sve svoje pokušaje umotane u sve one moje muke. Nijema sam za potrebne odgovore. Napustilo me što me držalo savjesnom. Sad. U zadnje vrijeme. Osjećam se neopisivo izdanom.

Želim vas pronaći na starim adresama. Želim da još nisam isparila iz blog svijeta.