u tom trenutku velik dio onog svijeta oko nas bio je ispunjen nekim nerealnim pretencioznim željama i idealima. danas se taj trenutak pretvorio u slaganje gomile svih mojih neuspjeha
ili sagledavanje mojih poroka, koji se ipak ne razlikuju od drugih zato što u tome ne mogu postojati neke velike razlike.
sve manje pomišljanja na propuštene prilike.
zlo mi je od ovih dana, od određenih ljudi, neodgovornih propusta.
žao mi je svih onih zaboravljenih priča koje su mogle imati neki kraj, a ovako je sve ostalo nedorečeno.
ionako mi nismo za obične klišeje, mi smo sami po sebi klišej. davno propali klišej.
danas sam posložila prioritete, i stavila razum na prvo mjesto,

ovaj put porazila sam samu sebe

od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad zaboravih značenje svega. I.A.

mi smo uvijek bili novi, iz dana u dan, promišljeni i bez planova. a tek smo sad to zapravo postali. sve to Sveto Vrijeme.
i onda šutim
jer tad ne vrijede baš nikakve riječi
i mislim si nisu losi ti trenutci koji će kasnije postati sve manji, a opet veći na vrijednostima
pa zaboravim to sve
i kažem kako će sve drugo ubuduće biti baš dobro