ne znam.
ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

da,mora da je tako


ovih dana antić svojim riječima najbolje zamjenjuje moje neodređene osjećaje.

nikad nisam mislila da će mi u životu faliti gledanje filmova kao sad. i da će jesen ikad više biti dosta dobra kao nekada, a ipak ova jesen je nadmašila sva moja očekivanja. i rijetko pišem kad sam sretna i o tome koliko i zašto sam sretna. ne znam baš točno iz kojeg razloga.

i nekako me prati onaj poseban osjećaj sreće što sam tu gdje jesam i što sam živa svakim atomom svog bića.

nekad planiranje stvarno nema smisla.

čudno je to što sam prije mjesec dana bacala vrijeme uokolo ne radeći apsolutno ništa (ili radeći nešto beskorisno, ali meni dovoljno zabavno da me zaokupi na 12 sati, recimo), a sad to isto vrijeme ne pronalazim i tješim se da će biti drukčije, a nekako znam da će udio ovog vremena postajati sve manji i manji.

čudno je koliko su sitnice potrebne za velike stvari. i kao da sad više ne znam rukovati s tim sitnicama onako jednostavno i olako, već kompliciram, analiziram i preispitujem. to definitivno nisam ja.

i čudno je to kad se pomiješa dva ili tri osjećaja zajedno i izmjenjuju se preko dana. pa više zapravo ni ne znaš kako se osjećaš jer se stvari i činjenice prebrzo počnu izmjenjivati.

i sad iz hrpe svega ja više ne nalazim ono bitno.

ne znam se opustiti, umorna sam, pijem cedevitu u indexu (ili samo hodam okolo sat vremena bez cilja pa odem kući) slabo se snalazim i nisam prisutna baš nigdje.

ali nešto ili netko i dalje me tjera van, da prihvatim okolinu i pogledam svijet oko sebe, baš onakav kakav treba.

i onda nakon svega shvatiš da je svijet ipak samo mjesto, a da su ljudi samo bića. iako mi to i dalje zvuči previše surovo da bi bilo istina, pokušam zanemariti.