čudno je to što sam prije mjesec dana bacala vrijeme uokolo ne radeći apsolutno ništa (ili radeći nešto beskorisno, ali meni dovoljno zabavno da me zaokupi na 12 sati, recimo), a sad to isto vrijeme ne pronalazim i tješim se da će biti drukčije, a nekako znam da će udio ovog vremena postajati sve manji i manji.

čudno je koliko su sitnice potrebne za velike stvari. i kao da sad više ne znam rukovati s tim sitnicama onako jednostavno i olako, već kompliciram, analiziram i preispitujem. to definitivno nisam ja.

i čudno je to kad se pomiješa dva ili tri osjećaja zajedno i izmjenjuju se preko dana. pa više zapravo ni ne znaš kako se osjećaš jer se stvari i činjenice prebrzo počnu izmjenjivati.

i sad iz hrpe svega ja više ne nalazim ono bitno.

ne znam se opustiti, umorna sam, pijem cedevitu u indexu (ili samo hodam okolo sat vremena bez cilja pa odem kući) slabo se snalazim i nisam prisutna baš nigdje.

ali nešto ili netko i dalje me tjera van, da prihvatim okolinu i pogledam svijet oko sebe, baš onakav kakav treba.

i onda nakon svega shvatiš da je svijet ipak samo mjesto, a da su ljudi samo bića. iako mi to i dalje zvuči previše surovo da bi bilo istina, pokušam zanemariti.