nemam mišljenje o zagrebačkim tramvajima. još. ali vlakovi su neloši.

još od svega najbolja su trosatna ležanja u mraku na ljetnom asfaltu u ulici gdje rijetko prolaze auti, pod samim nebom i pod tisuće zvijezda. par različitih teorija o mliječnoj stazi. i ono miješanje nestvarnih razgovora sa stvarnim koje na kraju ipak dovede do nekakve nostalgije.

vraćanje u prošle trenutke. opet.

usput i neka sentimentalna glazba prolazi kroz glavu. četiri večeri za redom.

sad vidim da nakon svega neke stvari s većom lakoćom podnosim. stare ili nove. ili to samo lakše sakrivam od same sebe.

nisam depresivna. samo sam mračna u svojoj sreći. zato nemam vesele boje u ormaru. zato sam zamišljena, zato ipak ponekad svoju tugu utapam u smijehu i zato sam prokleti optimist.

riječju možda sve završavam.

pa mi možda vrijeme izađe iz glave. možda naučim da su moja podsvjesna neplaniranja ponekad dobra. i možda je ipak sve puno bolje.

možda.

Željene i neostvarene uspomene su isto jako dobre. Jutra više nisu jutra. Postaju prekasna, prespavana i nepoznata. Ali još s vremena na vrijeme osjetim jutro u punom sjaju ako ne prespavam noć. Ako ne spavaš, puno toga stigneš i ne primijetiš ako slučajno ne možeš spavati. Na kraju dobiš plavoljubičaste podočnjake oko očiju i takav hodaš okolo. To bude onako malo manje važno.

Ne osjećam se korisnom. Uopće se ne osjećam.

Nije sve do mene. Poželim nekad da je. Okolnosti ne znam i ne mogu mijenjati. Mogu samo sjediti-čekati-živjeti.

Bolje da nisam neke stvari otkrila danas, u zadnje vrijeme. Bolje je da se sad ne vraćam u prošlost. Kažem si da je riječ sad najbolja.

I ne znam zašto ljeto stalno forsiram i završavam. I još trebam čitati i sjediti na balkonu, jer ljeto još nije gotovo.

Previše slobodnog vremena odsad znači i previše lijenosti. Sjedim-čekam-živim.

Kad bih mogla sve bi odnose strpala u grafikone, čak i promjene sreće s određenim vremenom u određenim fazama. Tek toliko da vidim na čemu sam.

Ne volim kad mi nešto promakne vlastitom krivicom, a događa mi se stalno. Nekad sam na krivom mjestu, nekad je vrijeme krivo, a nekada se događa oboje. Ovih dana sam više nego ikada okružena bujicom riječi koja lebdi oko mene i ne da se izraziti. Želim onaj tren kada će zauvijek dolaziti bez nedoumice. Ovih dana bježim od surove realnosti.

A bijeg nije najlakša opcija ako te uporno prate vlastite misli od kojih ne možeš pobjeći. Onda vidim kako o istoj stvari pričam već stoti put. I uvijek nešto nedostaje. Nije bilo plana B, a ni plana A. Jer da sam planirala, drukčije bi bilo. Duboko u sebi znam da još minuta neće biti dovoljna. Usprkos tome što su trenutci u svoj toj hrpi uspomena poput sitnih vječnosti. Vrijeme je da sve te sulude osjećaje uskoro uguram u neku ladicu i ostavim sa strane. Kako bi se funkcionalnost opet vratila u moj život. Nema mjesta za nesigurne činjenice utemeljene na...ničemu. Nadam se da se oni neizjašnjeni likovi ne pamte, zapravo nadam se da je sve već davno zaboravljeno. Više nema smisla skupljati komadiće okolo. Jer nema ih dovoljno za čitavu priču. Dan za danom, čini se, postaje manje važno. I obećala bih, ali mislim da nema potrebe.

i sad nema smisla gledat' unatrag…
..i tu si nemoćan, ostaješ sasvim sam.

Bez obzira na sve dobro je i ovako. Zbilja jest. Izgubiti se u novom vremenu, novim šansama, zaboraviti na sve ostalo zbog nečeg što napokon ima svoju svrhu.

Modro-sivi obzor kišnog dana i sigurnost u malom polumračnom prostoru. Voljela bih nadodati tu nešto. Nemam kome. I nemam zašto.

Moja iluzija nestala je i prije nego što sam uspjela shvatiti kako sam ju u svega par minuta uspjela uništiti. Prekasno za mene. Nismo mi ljudi koji znaju opisati osjećaje koji su bili dodatak nekim tuđim događajima. Jer sve su priče velike i važne kad izgubiš smisao u njima. Visoki smo koliko možemo biti i jednako nespretni i rukama i nogama. I uopće ne znam zašto mi sve završava uspomenom, uspomenama. Glupa razmišljanja kako ipak nismo nemogući. Nakon svega. Još pokušavam posložiti prolazno i neprolazno po puno različitih predmeta. Makar znam da ono neprolazno ne postoji. Nešto što je promaklo sad je već izgubljeno. Daj mi neki razlog, daj mi neku utjehu.

Zid je najsigurniji oslonac, prije ljudi svakako, koji su te ispustili iz ruku u različitim situacijama. Smiješni, napeti i neprimjetni trenutci koji će se poslije prepričavati s dozom pretjerivanja. Sve to fingiranje bilo je nekad nepoznato. Kako me zamaraju moje male laži. Znam da činim nešto u bespotrebno, ali ipak to činim. Sva ona dramatiziranja koja se ostvaruju. Koja su stvarna, a zvuče požrtvovno i kao različita opravdanja za ono što uopće nisi kriv. Treba mi netko pokraj koga ću šutjeti, da prisutnost bude na prvom mjestu. I da se ne brinemo o budućim pričama o ovom ljetu koje smo uzeli za sebe, za životnu rehabilitaciju, za 10 kn. Loše činjenice iznesene na bezobrazan način. Jednom da ostanemo bez opravdanja sa idiličnim razumijevanjima i svojim staklenim životima.

Onda. Otišli smo predaleko. Otišla sam predaleko.