nemam mišljenje o zagrebačkim tramvajima. još. ali vlakovi su neloši.

još od svega najbolja su trosatna ležanja u mraku na ljetnom asfaltu u ulici gdje rijetko prolaze auti, pod samim nebom i pod tisuće zvijezda. par različitih teorija o mliječnoj stazi. i ono miješanje nestvarnih razgovora sa stvarnim koje na kraju ipak dovede do nekakve nostalgije.

vraćanje u prošle trenutke. opet.

usput i neka sentimentalna glazba prolazi kroz glavu. četiri večeri za redom.

sad vidim da nakon svega neke stvari s većom lakoćom podnosim. stare ili nove. ili to samo lakše sakrivam od same sebe.

nisam depresivna. samo sam mračna u svojoj sreći. zato nemam vesele boje u ormaru. zato sam zamišljena, zato ipak ponekad svoju tugu utapam u smijehu i zato sam prokleti optimist.

riječju možda sve završavam.

pa mi možda vrijeme izađe iz glave. možda naučim da su moja podsvjesna neplaniranja ponekad dobra. i možda je ipak sve puno bolje.

možda.