Pogled mi spava između travki, zrake suca se vješto igraju u visokim krošnjama starog drveća. Šum koji stvara onaj tihi vjetar što prolazi kroz moju kosu, u toplinu donosi dašak hladnoće. Mir.

Mir koji mi sada potreban. Mir u cijelom duhu. Mir u mojim mislima. Zamaram se nepotrebnim stvarima. Nakon svega shvatim da samo trošim svoje živce. A i ova me preduga zima izluđuje. Smirujem misli, koje dođu na tren i odu, no ostave neki trag za sjećanjem. Livadama sniježnim hvatam svoju maštu. Brojim zrnene tihe kapi biserne vode. I ne, kod mene se nikad ne zna koje je godišnje doba. Za mene je svijet ponekad divan, ali samo ne u sijeni, jer se u sjeni krije nešto drukčije. Nešto što je teže objasniti. Jer riječi nisu dovoljno jake da bi nam postalo jasno. Budite mi pozdravljeni.

Čujem šum one rijeke, one rijeke što me ponekad bezrazložno straši. Lagani povjetarac miluje moje zlatno žito, moje crvene makove. I znam kad jednom u veliki kofer stavim svoju maštu, svoje uspomene uredno složene nekim samo meni razumljivim vremenskim slijedom, svoje ciljeve i snove, sve ove ili one trenutke, taj kofer držat ću čvrsto hodajući po sivim suhim ulicama nesigurno. Zašto? Zato što ne odiše svaki vjetar sigurnošću kao onaj moj, nije svaki šum rijeke bezrazložno strašan i nigdje moj kofer ne dolazi do izražaja kao tamo. I zato znam ako krenem negdje dalje s tim koferom u ruci, vratit ću se tamo odakle sam krenula.

Iz dana u dan: S vremenom pomičemo granice. Bez razmišljanja. Osjećaji su tu, koliko su riječi suvišne, koliko je sve skupa neopisivo, koliko smo spremni učiniti, što više osjećaji zamjenjuju razum, granice su sve dalje. Budite mi pozdravljeni.

- za ugođaj :)

Mir, ugodan miris i tihi umirujići pjev neke bijelosivkaste ptice. Buka se izgubila u nekim daljnim stopama, daleko od prirode, od livade. Cvijeće se lagano njiše baš u ritmu pjeva one ptice na lahoru vjetra. Zašto ne bismo vratili one neuspjehe tamo gdje im je mjesto i počeli s uspjesima, s trudom. Nakon svega ja ću se pomiriti sa svojim umom koji je često velika tvrdoglava svađalica i neke djeliće preokrnuti na bolje. Povjetarac stvara nemir na livadi, u mojoj kosi, pa naposlijetku u mojem umu. Ali taj je nemir umirujući i upravo u njemu putuju riječi, riječi volje.

Zima je štipala za obraze, pahulje su lagano prštale po zraku. Ona je nedodirljivo izašla. Bila je tako lažno ozbiljna i tako lažno ljuta. Svojim pravim osjećajima nije dozvoljavala ništa više od skrivanja. I kome je lagala? I kad lažemo, lažemo sami sebi. Sve te sitne laži su poput sitnih sitnih djelova neke maske koju iz dana u dan slažemo iskrivamo se iza nje. Koja je korist toga? Koje dobro? Izgubljeni lutamo putevima laži, iz nekih žuto-fličkastih razloga. Gubimo se i te nas laži potonjavaju. Skrivanje pravih nas u neku vlastitu ljušturu samo zato jer smo pali pod lahaorom današnjeg vremena. I onda, možemo li živjeti bez laži? Vrijeme je da skinemo maske. Budite mi pozdravljeni.

U posve tihoj žurbi čuje se glasan zvuk koraka. Gužva. Tihi razgovori i ugodna toplina. Pogled seže iz prozora na starom uličnom svjetiljkom jako osvjetljenju ulicu punu ljudskih pogleda i osjećaja. Osjećaji su šeću po tankoj žici zraka i mirišu različito. I svi ti mirisi i polagana glazba u pozadini koju je stvara stara gramafonska ploča su čine ugodnu atmosferu.

Jesam li možda samo ono dijete koje često zaboravi i oprosti, koje zaboravi da se njoj od strane većine sve pamti. Iako protiv moje volje, vašim postupcima, dragi ''prijatelji'' (naravno to se ondnosi na prijatelje blogere) to dijete u meni polako odrasta, i ono počinje pamtiti svaku tuđu grešku i počinje uzvraćati jednakom mjerom. I to neću dopustit, neću dopustiti tom djetetu da odraste, jer zašto biti oni? I ponovo kažem: jer oni su samo oni. Budite mi pozdravljeni.