U ateljeu koji je ispunjen mirisom boja starih uspomena. Nevidljive zamagljene crte tek ponekad obasja sunce na hrapavom izblijedjelom platnu. Neka kaže ko' šta hoće, ali ja sam i više nego sigurna da je nekada bio čisto bijel. Bez nijednog dodira vremena. A meni je teško shvatiti iskrivljenost tih crta.U kistu prašina koja pada na dno uvijek iznova...

I ne vjeruj mi kada ti budem pričala o izgubljenim snovima,jer to je samo moja ludost. To ne postoji sad....to ne želim stvoriti. Ne želim biti izgubljena između dva pogleda. Ja samo pamtim riječi koje su donijele u mene promjene, koje utječu na moje buduće misli.

Nije ni ovo ljeto tako jako loše. Budite mi pozdravljeni.

Onda, pronalazim se u stihovima, pjesmama, početcima i krajevima. Smještam poglede u gomili nesklada, koracima bliže sebi. Ljude ne briga, ljudi su samo masa u kojoj pojedinac ne znači, a može mnogo. Pred rukama mi stoji nadasve prepušteni svijet današnje nerijetke inteligencije. Tu sam, al' ko' da me nema. Gledam stnice - uočavam lijepotu. I tako u nedogled stvari...

Kišne kapi, tenutci su samo taktovi glazbe, kratki, tihi ili glasni, a zvučni i utjecajni. Sekunde tečno poput topline strujaju u sitnim kristalima ove male sobe, ne gledaj ih kako prolaze, jer ruke nisu toliko spretne kao srce. Mogu ponavljati tisuće puta kako je sva ljepota upravo tu, no kad trenutak dosegne onaj vrhunac, to nije potrebno.

Moj svijet u ovaj svijet, moje snove u raspored, riskirao bih svaki pokušaj, da zadržim taj osjećaj
Samo za taj osjećaj... (budite mi pozdravljeni)