U ateljeu koji je ispunjen mirisom boja starih uspomena. Nevidljive zamagljene crte tek ponekad obasja sunce na hrapavom izblijedjelom platnu. Neka kaže ko' šta hoće, ali ja sam i više nego sigurna da je nekada bio čisto bijel. Bez nijednog dodira vremena. A meni je teško shvatiti iskrivljenost tih crta.U kistu prašina koja pada na dno uvijek iznova...
I ne vjeruj mi kada ti budem pričala o izgubljenim snovima,jer to je samo moja ludost. To ne postoji sad....to ne želim stvoriti. Ne želim biti izgubljena između dva pogleda. Ja samo pamtim riječi koje su donijele u mene promjene, koje utječu na moje buduće misli.
Nije ni ovo ljeto tako jako loše. Budite mi pozdravljeni.
Post je objavljen 21.08.2009. u 00:23 sati.