Zašto je ljudima ponekad teško shvatiti druge? Zanemaruju li onda njihove i svoje mane? Gledaju u bijeli zid i očekuju da će se na njemu sami ispisati potrebni odgovori. Samo zbog toga što ne žele malo dublje ući. Ili ih nešto koči? Nemaju vremena. Izaći na ulicu u grad bi značilo izgubiti se u mnoštvu koraka koji idu svaki svojem cilju. Samo da što brže stignu i krenu prema drugom. Jer nema se vremena. Stvari iz dana u dan ljudi kompliciraju i zamršuju ne shvaćajući da zapravo sebe zamršuju u klupko konca. Zašto se u ljuduskom umu pojavilo nešto poput zavisti i mržnje? Zašto imaju potrebu nekome nanjeti zlo zbog neke vlastite potrebe? Onda se pojavljuje zaključak da ako to želiš promjeniti potezom da želiš drugima pomoći: Loše ćeš proći! Tu postaneš bespomoćan i kao da te to zapravo prisiljava da se prilagodiš svemu. A ne želiš. Poput ogromne prepreke čovječanstva. Jer jednostavnije je stajati i činiti sve to nego poći to promijeniti.

Ljudi kao lišće koje je nekada bilo zeleno a sada suho, lomljivo, pada pod lahorom vremena. Tako lomljivo toneš do dna. Kao izgubljen stranac između sekundi. Jer vrijeme te povlači. No nije vrijeme krivo. Ti koji si kao nezahvalni patuljak zatočen u velikoj staklenki vremena neprestano tražio više i time sam sebi odredio duži rok boravka u njoj, ti si kriv. A vrijeme je išlo ne obazirući se na tebe. Jer vrijeme je vrijeme. I to je stvar kojoj se moramo prilagoditi. Ići u susret s vremenom i pokušavati ga slomiti je kao lupati glavom o zid pokušavajući ga razbiti. Udaraju li ljudi iz dana u dan glavom o zid?

Jer ljudi su samo glumci na ogromnoj pozornici svijeta.

Tu si zapravo treba skinuti onaj teret s leđa koji si slažemo iz dana u dan. Sve više ciljeva moramo obaviti a vrijeme ide. No, može li se to sve sada promijeniti kada je šteta načinjena? Trebalo bi mnogo volje. No opet: Jednostavnije je stajati i ostaviti sve kako je nego poći to promijeniti. Do kada ćemo stajati na tome pragu?
Zar je teško učiniti samo korak i pokrenuti preokret.

I sad kad se nađeš u onoj sredini. Bespomoćno i uplašeno. Ali opet pun volje. Biraš između dvije putanje. I shvaćaš da ćeš morati ići objema.

I došla nam je nova. Lijepo. A snijeg pada. Netaknuta bijelina posuta inače tako običnim ulicama. Nestalo gužve. Oči su mi doslovno zaljepljene na prozor. Mir i tišina.

*maše*

Post 13.

13

Post 12.

12

Post jedanaesti

11