Pod mojim nogama pucketalo je staro osušeno lišće, oči su gledale neposivi osjećaj svježine, a lice je ponekad dotaknula koja zraka sunca, onako, između krošnji.

I tako ne volim kada se crno i bijelo pomješa, svlada te umor. Jer tako bude. I kad se sad čini da je ta 3 sata bilo vrlo malo. No bilo je sjajno. Mogu reći da je mojim glasnicama dosta, ali ne i meni, jer njihovih mi pjesama još nije dosta. :) I dojmovi ostaju.

I neka tajne ostanu, ostanu u zrakama suca, između krošnji skrivene. Jer tamo ih ne može dotaći ni jedna nepoželjna ruka. Budite mi pozdravljeni!

Hladno jutro, šalica vrućeg kakaa na stolu. Svježina dolazi kroz neke daleke zamućene obzore. Tople zrake sunca obasjavaju mi lice, a ja dopuštam vjetru da me razbudi. Svojom ukočenosti pokušavam zadržati trenutak što mi nakratko i uspijeva. I tako do poslijednje kapi kakaa.

Za takve se trenutke pokušavam vezati nitima. Te trenutke želim spremiti ostaviti tu kraj sebe jer iz takvih stvari crpim snagu. No to bi onda bila vječita borba kakaa i zamućenih obzora koja ionako nema moguć ishod. (ovo je bilo spontano) Budite mi pozdravljeni.

U staroj jakni s rukama u džepu pravim korake u nekom neodređenom pravcu. Mrak prekida vrva svjetlosti koja obasjava ljude ili samo ljudi hodaju po obasjanim kamenim pločama. Oh, taj žamor tihe večeri, miris mora i neka toplina u zraku. Želja me vuče da sjednem gledam obzore valova. Otkinem grančicu stare masline i nastavim s nekim praznim razmišljanjima.

Nesvakidašnja sitnica: let malenih ptica ispred svakog moga koraka i tako sve do kraja ulice. Pozitiva i smijeh, u sjećanje naviru neke davne lijepe uspomene. I tad kao da nestane sve ono što je zamjenjivalo potpunu sreću. Prihvaćanje i shvaćanje. Kako ne volim onu stranu kad činjnice sprječavaju sreću, a princip nadvladava bitne stvari. I ne, bezobzira na sve ja sam sretna! Jer sutra je novi dan.

Uzela sam si kratak ''predah'', nenajavljeno i spontano. Obveze me zatrpale. :) Sretan Uskrs. Budite mi pozdravljeni.