Pod mojim nogama pucketalo je staro osušeno lišće, oči su gledale neposivi osjećaj svježine, a lice je ponekad dotaknula koja zraka sunca, onako, između krošnji.

I tako ne volim kada se crno i bijelo pomješa, svlada te umor. Jer tako bude. I kad se sad čini da je ta 3 sata bilo vrlo malo. No bilo je sjajno. Mogu reći da je mojim glasnicama dosta, ali ne i meni, jer njihovih mi pjesama još nije dosta. :) I dojmovi ostaju.

I neka tajne ostanu, ostanu u zrakama suca, između krošnji skrivene. Jer tamo ih ne može dotaći ni jedna nepoželjna ruka. Budite mi pozdravljeni!