Željene i neostvarene uspomene su isto jako dobre. Jutra više nisu jutra. Postaju prekasna, prespavana i nepoznata. Ali još s vremena na vrijeme osjetim jutro u punom sjaju ako ne prespavam noć. Ako ne spavaš, puno toga stigneš i ne primijetiš ako slučajno ne možeš spavati. Na kraju dobiš plavoljubičaste podočnjake oko očiju i takav hodaš okolo. To bude onako malo manje važno.

Ne osjećam se korisnom. Uopće se ne osjećam.

Nije sve do mene. Poželim nekad da je. Okolnosti ne znam i ne mogu mijenjati. Mogu samo sjediti-čekati-živjeti.

Bolje da nisam neke stvari otkrila danas, u zadnje vrijeme. Bolje je da se sad ne vraćam u prošlost. Kažem si da je riječ sad najbolja.

I ne znam zašto ljeto stalno forsiram i završavam. I još trebam čitati i sjediti na balkonu, jer ljeto još nije gotovo.

Previše slobodnog vremena odsad znači i previše lijenosti. Sjedim-čekam-živim.

Kad bih mogla sve bi odnose strpala u grafikone, čak i promjene sreće s određenim vremenom u određenim fazama. Tek toliko da vidim na čemu sam.