Strpala sam sve u jedno. I smijeh i suze. Fikcije su postale puka predstava. Odgovori se slažu, ne potpunim redom. Još ne jasno. Dovoljno skiveno ostaje u magli. Kao pričuva. I kao da sam napravila podjeljke gdje ću slagati pojedine emocije, izvlačiti ih i pojavljivati se kao neviđeni stranac. Sad gluposti preuveličavam. Način na koji uzimam i sažimam stvari. Energiju polagano stavljam na pravilno mjesto. I neke trenutke ne mogu jednostavno povezati sa stvarnošću. Koliku razinu i visoku proporciju dosegnu svojim djelovanjem. Shvatiš. Savršenstvo za mene ipak postoji u tim tretnutcima. Kad zaboravljam, kad budem ja, kad znam, kad vjerujem i želim. Kad dignem pogled i nasmijem se svemu. Mijenjam jučer za sutra.

Za mene sve konačno blizu je.