I dok svaki dan iznova stojim pred novim zidom. Pred novim izazovom. Stojim i gledam u njega poput nesigurnog dirigenta koji ga želi srušiti. Pitam se hoće li mi ga lakše biti zaobići ili ga prijeći. Jer znam vratit će se. To je onaj razlog zbog kojeg se odlučim za drugu opciju. Jer mnogi će ga zaobići, ali taj zid, taj zid će svojom snagom poput neslomnjvog takta samo prijeći negdje dalje na put. I pred njim tako visokim ćeš već jednom ponovno morati stati. Zato ću ga odmah prijeći. Jer što je to uopće izazov? Kao neki mjerač koji će zapravo mjeriti tvoju volju. Nešto što će te preispitati jesi li spreman za njega.
Ne želim trčati poput izgubljenog bića nego koračati polako.
Koliko ćemo dugo kao slijepi putnici tragati za savšenstvom? I kroz vjetar i oluju. I hoćemo li se prestati zasljepljivati bespotrebnoj tuđini i otvoriti oči i shvatiti da je one bespotrebna. Previše očekujemo jedni od drugih. I onda mi se čini da samo još jedna sitnica dovoljna da čovjek preko usta prevali: Zar ne možeš biti savršen? Kakav je zapravo ljudski pogled na savršenstvo i može li čovjek uopće biti savršen? Ili čovjekov um ne shvaća da smo zapravo svi podjednaki i u ovom svijetu savršeni. Ako nitko nije savršen onda si sam po sebi savršen.
Upravo je to iskrivljeno, taj ljudski pogled da se savršenstvo nalazi u raznoraznim časopisima a ne između ''običnih'' ljudi. Svi ćemo u sebi imati djelićak savršenosti i nesavršenosti. Zar ljudska dobrota nije u potpunosti savršena?
Samo tihim i suhim korakom koračati, snagom volje prijeći izazove i pronaći savršenstvo u letu svake ptice. I dalje koračam stazom moga djetinstva s maštom u jednoj ruci s taktom igre u drugoj ruci i koraci pletu mrežu otisaka. U ovom svijetu postoji mnogo razloga za osmijeh.
Tišinu prekida kucanje sata i tiho zujanje kompjutera.
*maše*
Post je objavljen 07.01.2009. u 09:51 sati.