Tišina se stopila s bezvučnom crtom i ta bezvučna crta kao da koči glasnice. Već iz iskustva znam da će u se u mojoj glavi početi ipreplitati vihor zalutalih misli. Nepovezanih. Izgubljenih. I čuje se. Čuje se monotona borba kisika i ugljikova dioksida. Ponekad je tako lijepo osjetiti žamor tih misli i izgubiti se s njima. I doći do one crte gdje ćeš stati, gdje će jedna misao prevagati ostale.

Jesam li pustila tu priliku samo da bi se spasila nečijeg mišljenja? Valjda. Pihfnj. Više nema zanemarivanja. Jer nekako te povuče to da jednostavno preko volje nekih ljudi ne možeš nego im vratiti istom mjerom. To postaje neispravno. I zbilja moram nabaviti još više truda ili ga jednostavno iskopati negdje iz sebe. Budite mi pozdravljeni.