Prsti samo lete pokraj sklopljenih očiju po crno-bijelim tipkama. Melodija zvuka pleše po srcu.
Moj pogled seže na malog dječaka koji stoji sam u beskrajnoj daljini između jednog zamagljenog stakla. Boje se prelijevaju i sve su nejasnije. I između mnoštva glasova dopusti neka ti razum zabrani riječi koje bi privukle mnoge nepoželjne poglede. Reci to kroz tihu nečujnu tišinu. I nemoj dopusiti. Jer oni su samo oni. Čovjekove misli prebrzo rade i u trenutku su spremne ići preko svih granica. A u drugom će stati jer su ih prešle. I misli više neće biti iste. Nepotrebno. Zamršeno. Moral? Očito ga zatvoriše u mišju rupu. I rijetko ga kad puštaju. No kad sve sagledaš, ono dobro zapravo uravnoteži ono loše shvatiš da si zapravo sretan. Kilogrami smijeha vlastitoj glupariji. I dalje oćem cvijeće. Budte mi pozdravljeni.
Post je objavljen 13.01.2009. u 20:12 sati.