Dok mjesec baca mjesečinu, ja sjedim isprepličući dah sa maglom. Prazninu ne ispunjavaju savršeni obrisi u mraku. Ne vlada ona, (ponekad), tako savršena tišina. Zato lakim a opet usporenim korakom odlazim i ostavljam za sobom prazninu. Idem tamo gdje ću biti ispunjena, gdje će moje misli ići u beskraj.

I čak ostaje zapisano, negdje u vremenu. U daljini ne tako daleke povijesti želim povući neke korake. Neke loše korake. I čudno je kako svi gledamo u isto, a drukčije tumačimo i shvaćamo. Ispred umora vidjeh osmijeh i bih sretna. A tu sreću mi tad nije nitko mogao uzeti. I hodam, hodam sasvim lagano kroz vrijeme. Budite mi pozdravljeni.